Mikel Merino – heroj svakog Španca…
NOVI BONUS DOBRODOŠLICE – Registruj se i uzmi besplatan tiket uz 100 sekundi besplatnih spinova!
Teško je setiti se važne utakmice u kojoj se Crvena furija mučila, a da herojski plašt zlatnog džokera nije ogrnuo as Arsenala.
Sve je počelo golom odluke protiv Nemaca na prethodnom Evropskom prvenstvu, a potom nastavilo na Mundijalu, na koji ako je verovati nauci nije ni trebalo da putuje.
Zbog teške povrede, za koju lek nisu imali ni najpoznatiji svetski stručnjaci, činilo se da će biti otpisan sa spiska mnogo pre odluke Luisa de la Fuentea, ali koliko je bitan šraf u sistemu selektora svetskog i evropskog šampiona potvrđuje njegova odluka da ga povede na prestižnu pozornicu posle nešto manje od mesec dana aktivnog treniranja.
Svoju dušu otvorio je u velikom pismu za sajt “The players tribune”, gde najveće svetske zvezde pišu o malo je reći filmskim pričama….
“Prošlog februara morao sam da gledam najdepresivniju PowerPoint prezentaciju u životu.
Bio sam u kancelariji na trening-centru, sa zaštitnom čizmom na nozi. Klupski lekar i glavni fizioterapeut prolazili su kroz slajdove, jedan po jedan.
„Kao što možete da vidite na ovoj slici, u pitanju je stres-fraktura na desnom stopalu…“
Klik.
„Ovaj snimak pokazuje da je stanje prilično ozbiljno.“
Klik.
Borba za titulu bila je u punom jeku. Svetsko prvenstvo se približavalo. Moja supruga bila je trudna.
„A ovaj slajd pokazuje…“
Razmišljao sam: Dobro, shvatio sam. Koliko dugo?
Lekar je rekao:
„Šest meseci.“
Bio sam toliko šokiran da nisam mogao čak ni da budem tužan. Samo sam u glavi računao. Do Svetskog prvenstva ostala su četiri meseca.
Pitao sam:
„Jeste li sigurni???“
Odgovorio je:
„Mikel, žao mi je. Nemoguće je.“
Situacija je bila još gora zbog toga što specijalista koji je pregledao snimak nikada ranije nije video stres-frakturu na tom delu stopala. Bavio se tim poslom 30 godina. Pozvao je pet najboljih specijalista na svetu, a nijedan od njih takođe nikada nije video takav slučaj. Niko nije znao kako će se moje stopalo oporavljati, pa čak ni da li će se uopšte oporaviti.
Jedan deo mene plašio se da možda više nikada neću igrati fudbal.
Odvezao sam se kući u tišini.
Kada sam supruzi Loli rekao šta je lekar kazao, tada sam se slomio. Moj mozak je već razumeo šta se dogodilo, ali srce je moralo da čuje kako to izgovaram naglas.
Narednih nekoliko dana bili su neki od najtežih u mom životu.
Najpre sam pomislio: Ne mogu da verujem da ću propustiti još jedno Svetsko prvenstvo.
Godine 2022. igrao sam kvalifikacije, ali nisam se našao na konačnom spisku putnika.
Moja majka kaže da sam lud, jer sam još kao dete svima govorio da ću osvojiti Svetsko prvenstvo. Moj otac je bio fudbaler i trener, ali je čak i on govorio:
„Sine, to je veoma težak san.“
Do Svetskog prvenstva 2030. imao bih skoro 34 godine. Igrao sam najbolji fudbal u životu. Ovo je možda bila moja poslednja prilika.
Kada se magla u mojoj glavi malo razišla, pomislio sam: Čekaj, ovo je moralo da se dogodi s nekim razlogom.
Verujem da imam anđela na ramenu. Zapravo, imao sam sreće što sam uopšte ostao živ.
Imao sam 20 godina i igrao za Borusiju Dortmund kada su tri bombe postavljene u cevima eksplodirale tik pored našeg autobusa, dok smo išli na utakmicu Lige šampiona.
Mnogi mladi ljudi verovatno ne bi ni poverovali da se to dogodilo, niti koliko je situacija bila ozbiljna, ali taj događaj ostavio je trag na svima nama.
Začuo se zaglušujući prasak, a onda se sećam da je autobus zamalo počeo da se prevrće. Pogledao sam iza sebe i video krv na podu. Dim, vriskove.
Kasnije te večeri sećam se da sam bio u bolnici i čekao Marka Bartu, koji je zadobio ozbiljne posekotine na zglobu ruke.
Sledećeg dana neko mi je rekao da je veliki komad gelera završio zaboden u naslonu sedišta pored Marka.
Na mom uobičajenom sedištu.
Tog dana ono je bilo prazno.
Noge su mi bile pomalo ukočene, a sedišta napred mogla su da se obore. Zato sam seo napred i to mi je možda spaslo život.
Tako da, da, jednostavno verujem da se stvari događaju s razlogom.
A onda sam, konačno, pomislio…
Ma, ne.
Ne. Moram da igram.
Biću na Svetskom prvenstvu, šta god da se dogodi.
U Španiji kažemo da sam stavio svo meso na roštilj — odnosno, da sam dao sve od sebe i rizikovao sve što je bilo potrebno.
Lekari su mi rekli da mogu da mi ugrade dva šrafa u stopalo kako bi ga učvrstili.
Rekao sam:
„Hajde, stavite ih!“
Kontrola dopinga u sedam ujutru, odmah nakon operacije
Jutro nakon operacije ležao sam u krevetu kod kuće. Možete da zamislite kako sam se osećao — još uvek utrnuo, potpuno iscrpljen. Telo mi je bilo puno anestetika.
A onda, iznenada…
DING-DONG.
Lola je sišla dole.
„Mikel, ovde su trojica ljudi i žele da ti urade test.“
Pogledao sam na sat.
07.03.
Napola uspavan, pomislio sam:
„Šta? Gde? Ko?“
Kontrola dopinga.
Čoveče… Razumem da morate da radite svoj posao, ali ja sam ovde napola mrtav, ne mogu čak ni sam da hodam! A vi odlučite da se pojavite u sedam ujutru?!
Morao sam da izađem iz spavaće sobe na štakama, još uvek pomalo omamljen.
Nisam bio nimalo srećan.
Zato ih i zovemo vampirima. Žele tvoju krv i pojavljuju se kada ih najmanje očekuješ.
Trener je već bio obavešten o mojoj povredi, ali morao sam da pozovem Luisa de la Fuentea.
Ispričao sam mu sve što su lekari rekli, izostavivši samo deo da je oporavak „nemoguć“.
Luis je mogao odmah da me otpiše, ali rekao je:
„Srećno. Pratiću kako napreduješ. Čuvaj se, i ti i tvoja supruga.“
Takav je Luis.
Spisak reprezentativaca objavio bi krajem maja.
Imao sam manje od četiri meseca.
Dva meseca na štakama, trudna supruga i londonska zima
Prva dva meseca proveo sam na štakama.
Nedostajao mi je tim.
Lola i ja volimo London, ali zimi tamo mrak pada već oko tri popodne. Nama Špancima to teško pada.
Ja sam se borio sa najtežom povredom u karijeri. Ona je bila u šestom mesecu trudnoće, a njen stomak je svakim danom bio sve veći.
Trebalo je da ja radim sve za nju, a umesto toga, ona je morala da mi pomaže čak i da se popnem uz stepenice. Nikada neću zaboraviti te trenutke. Moja ruka preko njenog ramena, pokušavam da ne padnem, čekam da mi pomogne da se popnem.
„Prvo podigni levu nogu, ljubavi…“
Nisam mogao da odem do supermarketa. Nisam mogao čak ni sam sebi da donesem čašu vode.
„Jaooo, ljubavi, zaboravila sam knjigu dole. Možeš li, molim te, da mi je doneseš?“
Iskreno, došlo je do toga da me je bilo sramota da je bilo šta zamolim.
Morala je i da šeta psa, ali jednog dana sam rekao:
„Dosta.“
Morao sam nešto da preduzmem.
Kupio sam crveni skuter za osobe sa smanjenom pokretljivošću. Sledećeg jutra već sam se vozio niz ulicu, sa psom na povocu. Pas je isplazio jezik, uši su mu lepršale, a sve vreme me je gledao, možda da proveri hoću li malo ubrzati.
Bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz.
Bio sam toliko spor! Mogao si da me pretekneš peške.
Bilo je zapravo urnebesno.
Ponekad sam se skrivao iza sunčanih naočara i kačketa, ali nekim danima me jednostavno nije bilo briga, pa bi me komšije prepoznale.
„Čoveče, Mikel je baš skrenuo s puta, zar ne?“
Samo sam srećan što me niko nije snimio i postavio snimak na internet, hahahaha. Ne mogu ni da zamislim kakve bi mimove napravili.
Poraz od Vulverhemptona koji je promenio sve
Ono što nije bilo nimalo smešno bio je Vulverhempton. Dovoljan je bio jedan kiks i odmah smo slušali: „Arsenal po starom.“ Iskreno, sumnje su postojale i unutar samog tima. Nikada ne bi smelo da nam se dogodi da ispustimo prednost od 2:0. Međutim, dan posle utakmice igrači su održali sastanak u svlačionici, bez trenera.
Svi su govorili. Niko nije pričao o taktici.
Ovo je bilo pitanje toga kako se grupa ljudskih bića zajedno nosi sa nevoljama.
Govorio sam o tome kako sam posmatrao ekipu sa strane i rekao da je ovo nešto sa čim mi, igrači, moramo sami da se izborimo, jer trener ne može sve da uradi umesto nas. Kada jedna osoba u klubu ima toliko obaveza, potrebni su vam lideri koji umeju samostalno da pronađu rešenja.
A u ovom klubu ih imamo. Po mom mišljenju, tog dana smo osvojili titulu. Čak i kada smo izgubili od Bornmuta i Sitija, taj sastanak nas je držao zajedno. Odlučili smo da sve kritike iskoristimo kao gorivo. Zahvaljujući društvenim mrežama, videli smo sve što se o nama govori.
„Gubitnici.“
„Večiti drugi.“
„Drugo mesto, drugo mesto, drugo mesto.“
„Dosadni.“
„Ekipa koja daje golove samo iz prekida.“
„Ne umeju da postignu gol iz igre.“
„Ne mogu da izdrže pritisak.“
Kada su počeli da dovode u pitanje naš profesionalizam, postali smo još složniji.
Onaj tip sa flašom na televiziji? Samo smo se smejali.
„Bantah“, kako Englezi kažu — sprdnja, zezanje.
Trener je bio neverovatan. U svakom obraćanju ekipi dopirao je pravo do naših srca.
Govorio je o tome koliko je važno da brinemo jedni o drugima, kao porodica.
Kultura koju imamo zasluga je upravo njega.
Čak i kada je ceo svet očekivao da ćemo se raspasti, bio sam siguran da će titula biti naša.
A onda shvatiš da postoji nešto važnije od titule
Smešno je kako možeš da postaneš opsednut titulom, kao da je to najvažnija stvar u životu, a onda iznenada počneš da držiš u naručju nešto mnogo dragocenije. Znali smo da ćemo dobiti dečaka. Sećam se da sam na ultrazvuk došao na štakama, a Lolin stomak bio je sakriven ispod odeće, pa su svi mislili da smo tamo zbog mene!
Na ekranu smo mogli da vidimo majušnu tačkicu.
„Vidite ovo sićušno treperenje? To je srce.“
Čudo.
Zar nije neverovatno kako priroda može ni iz čega da pokrene život? Sam porođaj je, međutim, bio komplikovan jer je naš dečak bio krupan. Porod je dugo trajao i nikada nisam video Lolu da se toliko bori. Kažem „bori“, jer je to kao u sportu: daješ sve od sebe da nešto postigneš, patiš, boli te, ali znaš da će na kraju sve vredeti.
30.april 2026.
Marko Merino.
Bio je prljav. Koža mu je bila plava. Plakao je. Najlepši dečak na svetu.
Povratak na teren: konačno se pojavila svetlost
Nekoliko dana kasnije odradio sam prvi trening posle povrede.
Tri meseca oporavka bila su iza mene. Spisak reprezentativaca za Svetsko prvenstvo trebalo je da bude objavljen za tri nedelje. Razmišljao sam: Danas ćemo ili stati ili krenuti napred. Zavezao sam kopačke i počeo lagano da trčkaram. Bez bola. Konačno sam mogao da vidim svetlost na kraju tunela. Deset dana nakon Markovog rođenja igrali smo protiv Vest Hema i to je za mene bilo gotovo nepodnošljivo. Ponekad sam putovao sa ekipom kako bih bio deo grupe, ali kao novopečeni otac, želeo sam da ovu utakmicu gledam sa kauča, kao navijač.
Kada je VAR poništio njihov izjednačujući gol…
„VAMOOOOOOOOOOOOOS!!!!!!!!!“
Potpuno sam poludeo od sreće.
A onda sam odjednom začuo zvuk.
„U-hu… u-hu… u-huuuuuuuu.“
Marko je plakao.
Probudio sam ga.
Lola je počela da viče na mene.
Samo sam podigao ruku.
Moja greška.
Trenutak kada je Mančester siti izgubio nadu u titulu
Kada smo saznali da Siti mora da pobedi u narednoj utakmici kako bi ostao u trci za titulu, trener je pomerio trening kako bismo svi zajedno mogli da gledamo meč u Kolniju, našem trening-centru.
U trpezariji nas je sigurno bilo stotinak: igrači, članovi stručnog štaba, kuvari… Svi smo slavili svaki aut i vikali na sudiju. Kada je Bornmut postigao gol, ustao sam i otišao u šetnju. Volim da analiziram taktiku, ali ovog puta morao sam da se smirim. Onda je Siti izjednačio i srce mi je sišlo u pete. U grudima mi je udaralo 200 otkucaja u minutu. Sledeće čega se sećam jeste poslednji sudijski zvižduk.
Vrisci. Zagrljaji. Šampanjac. Čista radost. Iz mene je izašao najveći urlik u životu. Kao da sam konačno izbacio sav bol i sve sumnje.
Gubitnici. Večiti drugi. Šampioni. Kada sam se smirio, sam sam otišao dole u teretanu i pozvao Lolu i roditelje. Kada sam se vratio gore, svi smo skočili u bazen i pevali Arsenalove pesme. U centru grada ulice su bile prepune, a čitav deo Londona oko severnog Londona, poznat kao N5, bio je na nogama.
Dvadeset dve godine.
Ipak, nisam planirao da igram na stolu i popijem šest rum-kola koktela. Za pet dana igrali smo protiv Kristal Palasa u gostima. Za šest dana Luis je trebalo da objavi spisak reprezentativaca za Svetsko prvenstvo. Četiri meseca bez ijednog minuta igre. Kako da pozoveš igrača koji nije igrao toliko dugo? Cele nedelje sam se raspravljao sa trenerom i fizioterapeutima. Plan je bio da se vratim za finale Lige šampiona, a čak je i to bilo rizično. Ali morao sam da pokažem Luisu da sam spreman. Na kraju su pristali da mi daju pola sata protiv Palasa.
Čudan osećaj bio je to što sam se osećao kao početnik, kao da moram ponovo da naučim kako se igra fudbal. Ostali momci bili su veoma opušteni sada kada je titula već bila osvojena, ali kada sam ušao u igru, bio sam potpuno van sebe. Lopta se kretala toliko brzo da sam jedva mogao da je ispratim pogledom. Bio sam iscrpljen.
Tog dana igrao sam isključivo zbog Svetskog prvenstva. I posle toga sam pomislio da imam dobre šanse. Nedeljama sam se trudio da Luis vidi sve što bi moglo da pokaže koliko dobro napredujem: grafikone, statistiku, izveštaje, maksimalnu brzinu, čak i video-snimke. (Možda ću mu jednog dana poslati sav materijal koji je izbačen iz tih izveštaja, hahaha.)
„Mikel Merino!“ — trenutak koji sam čekao celog života
Sledećeg dana uključio sam špansku televiziju.
Fudbalski savez napravio je sjajan video o tome kako reprezentacija pripada narodu, pa Luis nije čitao imena fudbalera sa spiska. Tu čast prepustio je običnim ljudima iz Španije, ljudima koji svakodnevno obavljaju svoje poslove.
Sedeo sam na kauču i ponavljao:
„Molim te, molim te, molim te…“
U jednom trenutku na ekranu se pojavila žena u vinogradu.
„… Mikel Merino!!“
Zagrlio sam Lolu.
Poljubio sam Marka.
Telefon mi je eksplodirao od poruka.
Išao sam na Svetsko prvenstvo.
Rastanak sa porodicom bio je neverovatno težak.
Ostavljao sam iza sebe dve osobe koje najviše volim na svetu, i to u trenutku kada je Marko imao samo mesec dana.
Znao sam koliko sam potreban Loli.
Marku sam verovatno bio potreban još više.
Toliko je teško nositi se sa pritiskom da ostvariš nešto za svoju zemlju, dok iza sebe ostavljaš najvažniji deo svog života.
Na Svetskom prvenstvu: „Nemojte nas otpisivati“
Kada sam stigao na Svetsko prvenstvo, nisam želeo samo da budem tamo. Želeo sam da budem važan deo ekipe. Želeo sam da osvojim trofej. Međutim, posle remija 0:0 protiv Zelenortskih Ostrva, mediji su nas potpuno razapeli. Istina je da nismo igrali najbolje što možemo, ali bilo nam je potrebno vreme da uđemo u ritam. I, hajde, ljudi… Mi smo Španija. Osvojili smo Evropsko prvenstvo. Čak sam bio na korak od toga da objavim fotografiju Španije koja je izgubila od Švajcarske u prvoj utakmici Svetskog prvenstva 2010. godine.
Svi znamo kako se to završilo. Zato nas nemojte otpisivati. Nemojte odustajati od nas. Turnir je za nas zaista počeo tek u nokaut-fazi. Kada je došao red na utakmicu protiv Portugala u osmini finala, moj otac je doputovao u Dalas sa svojim srećnim čarapama. Dok je igrao fudbal, golove je proslavljao tako što bi trčao oko korner-zastavice. Kada sam na Evropskom prvenstvu 2024. postigao gol protiv Nemačke, proslavio sam ga na isti način.
To je postala velika vest širom sveta, naročito zato što se dogodilo u Štutgartu, gde je moj otac 33 godine ranije postigao najvažniji gol svoje karijere za Osasunu, u Kupu UEFA. Neko je čak prodavao čarape sa slikom mene dok izvodim tu proslavu, a otac mi je jedne takve čarape poklonio.
Rekao sam mu:
„Tata, daj, nemoj…“
Pitao je:
„Šta ti je?“
Odgovorio sam:
„Super su, ali ne mogu da nosim čarape sa samim sobom na njima.“
Rekao je:
„Dobro, onda ću ih ja nositi!“
Gol protiv Portugala: čarape su ponovo odradile svoje
Španija 0:0 Portugal.
Pet minuta do kraja…
Luis me je uveo u igru kao napadača. Naravno, ja zapravo nisam pravi napadač. Kada se Haverc povredio početkom prošle godine, dve nedelje sam na internetu čitao kako bi trebalo da igram u špicu. Samo sam se smejao. Ja? U napadu? U Dortmundu sam odigrao nekoliko utakmica čak i na poziciji štopera! Ali pošto se ta ideja tako dobro pokazala u Arsenalu, Luis je počeo da me koristi na toj poziciji i, iskreno, obožavam je.
Nisam brz, ali vidim igru kao celinu. Čak i pre nego što sam počeo da igram u napadu, mnogo sam razmišljao o tome kako bi napadač trebalo da se kreće. Kada je Feran dobio loptu izvan šesnaesterca, video sam kako se otvara prostor u samom srcu njihove odbrane. Utrčao sam iza poslednje linije. Lopta je bila savršena.
Nemoj da je diraš, samo završi akciju. Leva noga. Gol. Negde na tribinama, jedan čovek srednjih godina, sa sedom kosom i ružnim čarapama, potpuno je poludeo od sreće. Posle te utakmice dobio sam najlepši poklon koji sam mogao da zamislim. Svoju suprugu i sina. Lola je preletela 12 sati sa njim samo da bi bila uz mene.
„MAAAARKOOOOO!!!“
Uzeo sam ga u naručje.
Ali odmah sam primetio nešto.
Bio je mnogo teži.
Obrazi su mu bili bucmastiji.
Bio sam odsutan samo mesec dana, a on više nije bio isti dečak. To mi je zaista teško palo. Zbog toga je utakmica protiv Belgije bila toliko posebna. Postići još jedan gol u završnici, i to za pobedu, već je bilo neverovatno. Ali uraditi to pred svojom porodicom, posle svega kroz šta sam prošao sa povredom? Bilo je kao u filmu u kojem ja nisam imao nikakvu kontrolu nad pričom, već sam samo dobio ulogu koju treba da odigram. I neizmerno sam zahvalan što mi je pripala baš ta uloga.
Kada sam se posle utakmice sastao sa Lolom i Markom u hotelu, ljubili smo se i plakali. Nismo imali reči. Taj gol bio je za nju. Bez njene podrške tokom čitavog ovog perioda, gledao bih utakmicu sa kauča u Londonu. I moj otac je bio tamo.
Prvo što je uradio bilo je da podigne nogavice pantalona i počne da se smeje.
„OVE ČARAPE SU DONELE DVA GOLA!!“
Nosio ih je na svakoj utakmici, a igrali smo na svaka četiri dana.
Samo se nadam da ima više od jednog para.
Zašto smo verovali da možemo da osvojimo Svetsko prvenstvo
Do tog trenutka postali smo ekipa koju je bilo veoma teško pobediti. Možda nismo bili najbolji tim na Svetskom prvenstvu, ali smo osećali da ne postoji niko ko je bolji od nas. Čak ni Francuska. Svi su mislili da će nas Francuzi pobediti, a mi smo o tome čak razgovarali za večerom. Naravno, imaju superzvezde na svim pozicijama, neverovatne igrače. Ali svi mi u Španiji odrasli smo uz isti sistem i istu fudbalsku kulturu. Razumemo fudbal na isti način. Da biste nam dali gol, morate da imate loptu.
A oduzeti loptu Španiji veoma je, veoma teško.
Najlepša stvar u finalu bila je to što smo zaboravili da igramo finale.
Jednostavno smo igrali fudbal.
Naši mladi igrači toliko su samouvereni da su gotovo potpuno odvojeni od stvarnosti.
Zaista im se divim.
Oni žive u svom svetu, u kojem je pritisak samo priča, a utakmica je samo utakmica, kao da su i dalje deca.
To je najbolji način da se igra fudbal.
Na klupi sam bio potpuno prisutan.
Video sam samo 11 protiv 11.
Pritisak, uglove, kretanje.
Kada sam ušao u igru, osećao sam se počastvovano.
Moj otac je uvek govorio:
„Pritisak je privilegija.“
Možeš da izgubiš, ali ne dozvoli da izgubiš zato što si se uplašio.
„Taj udarac glavom…“ — promašaj koji i dalje boli
Bio sam tako blizu.
Tako, tako blizu.
Čoveče…
Taj udarac glavom.
Već sam satima razgovarao sa ocem o tome.
Problem je bio u tome što nisam dovoljno brzo pomerio noge, pa nisam uspeo da zahvatim loptu onako kako sam želeo.
Čim sam je udario glavom, osetio sam da nešto nije u redu.
Ah!
„To moraš da postigneš.“
I dalje to čujem svuda.
U barovima. Restoranima. Na ulici.
Čak me i porodica stalno podseća na to.
„Merino ne promašuje takve šanse.“
„Da, bako, znam.“
„Ali, dušo, kako nisi mogao da postigneš gol?“
ARGGGGGGGGHHHHHHHHHH.
Možda je tata zaboravio da obuče čarape.
U svakom slučaju, verovao sam da ćemo dobiti još prilika.
Kada su uveli trećeg štopera, znao sam da im pravim probleme.
Potrebno je da napadač razvlači odbranu kako bi se otvorio prostor za vezne igrače koji utrčavaju iz drugog plana.
Kada sam video da se Pedro Poro sprema da uputi centaršut, jednostavno sam napao prostor u šesnaestercu.
Povukao sam trojicu igrača za sobom, a Feran je ostao u ogromnom prostoru.
1:0.
Pomislio sam:
To je to.
Velika greška.
Neverovatno je koliko je teško sprečiti mozak da se opusti u takvom trenutku.
Potpuno smo kontrolisali utakmicu, a onda je Argentina odjednom počela da nas pritiska.
Lopta je postala teža.
Nismo uspevali da je izbacimo.
Nismo uspevali da je zadržimo, čak ni sa igračem više.
Srećom, znali smo kako da patimo.
U jednom trenutku Mesi se namestio da šutira tik izvan šesnaesterca, a ja sam pomislio:
Samo ne on.
Krenuo sam napred da ga zatvorim, na metar od njega.
Snažno je šutirao.
BUM!
Pravo u lice.
Pao sam kao da su me upucali.
A i jesu, na neki način.
Udarac je bio toliko snažan da sam zapravo izgubio vid na jednom oku do kraja utakmice.
Na trenutak sam se ozbiljno zabrinuo.
Ali kada je sudija odsvirao kraj, osetio sam ogroman talas olakšanja jer nismo sve upropastili.
A onda mi se u glavi pojavila slika.
Ja kao dete, sa loptom.
Bez teksta, bez poezije.
Samo ta slika.
Mogao sam da vidim tog dečaka kako govori majci da će jednog dana osvojiti Svetsko prvenstvo.
A sada je taj mali dečak trčao po terenu u Nju Džerziju kao svetski šampion.
Bilo je teško, da.
Ali nije bilo nemoguće.
Proslava titule sa porodicom: hrana, pivo i mali piknik na terenu
Moja porodica sišla je sa tribina da me zagrli.
A onda se sećam da sam otišao u svlačionicu i ukrao nekoliko stvari sa proslave.
Nekoliko pakovanja sušenog svinjskog mesa, lomo i serano šunke.
Malo hleba i grickalica.
Oko 15 limenki piva.
Sve sam natrpao u torbu, odneo porodici, a onda smo se okupili u krug na terenu i napravili mali piknik.
To je tradicija koju supruga i ja često praktikujemo posle pobede.
Volimo park.
Ovog puta imali smo stadion MetLajf.
I danas mogu da osetim ukus tog trenutka.
Sećam se da sam gledao španske navijače na tribinama, sve tako srećne.
Kukurelja je verovatno već zvao svog tatu-majstora.
Luisa su svi grlili.
Manje od šest meseci ranije, jedna PowerPoint prezentacija govorila mi je da je sve ovo nemoguće.
Pogledao sam ljude koje volim i pomislio:
Od života ne mogu da tražim ništa više.
„Ne mogu ni danas u potpunosti da verujem da se sve dogodilo“
Čak ni danas ne mogu u potpunosti da poverujem da se sve to zaista dogodilo.
Zaista, mogu samo da kažem — hvala.
Tati, za sve savete, podršku i mentorstvo.
I za srećne čarape.
Mami, što mi je dozvolila da sanjam.
Marku, što je postao centar mog univerzuma.
I Loli, što mi je pomagala da se popnem uz stepenice.
Nikada mi nisi dozvolila da padnem“, zaključio je proslavljeni španski as.



martin
Što ga je Arsenal uopšte pustio da rizikuje sa stopalom u takvom stanju? Mada, na kraju je ispalo dobro za sve.
jovan
Najjači detalj u celoj priči je taj sa sedištem u autobusu Borusije. Da nije promenio mesto, možda ga više nema. Stvarno neverovatno.
milan
Svaka čast Luisu de la Fuenteu što ga nije otpisao odmah. Drugi bi ga sklonili sa spiska bez razmišljanja.
kristijan
Merino je jedan od onih igrača koji uvek iskoči kada Španija ima najveću muku. Nije slučajno da ga de la Fuente uvek drži na spisku.
Zoran
Kad pomisliš da si prošao kroz težak period, setis se Merina i odmah ućutiš. Preživeti eksploziju bombe, pa se posle boriiti sa povredom za koju ni doktori nisu znali kako će proći – to nije normalan čovek.