Žarko Paspalj je tih dana napuštao Titograd i selio se u Beograd. Dejan Savićević je igrao pretposlednju sezonu u dresu Budućnosti, gde će uskoro početi da se probija i Predrag Mijatović. Morača je, na fotografijama jarkih boja, izgledala bistrije i neobuzdanije nego sada.
U porodici Ivanovića tog avgusta 1986. godine slavilo se Stefanovo rođenje. Ponosni otac, Duško, istovremeno se pripremao za sezonu koja će se ispostaviti kao poslednja njegova u Budućnosti. Igrao je toliko dobro da je sledećeg leta, Jadranom, otplovio do Splita. I postao lider, kapiten ekipe koju i danas mnogi u Evropi smatraju najboljom svih vremena.
Meridian Sport te časti – POTPUNO BESPLATNO! Registruj se i odmah preuzmi 6.000 FREEBET!
U početku, bio je odvojen od porodice. Mali Stefan je više vremena provodio u gradu na čijem ulazu će nekoliko godina kasnije menjati table i umesto „Titograd“ vraćati „Podgorica“.
„Pričao mi je otac kako je leteo po magistrali na putu Split – Podgorica da bi nas bar malo video“, kaže sada 38-godišnji Stefan. „Ali, to je kratko trajalo, brzo smo svi prešli tamo i pratili ga gde god ga je karijera vodila“.
Duška je sjajna igračka karijera vodila još do Đirone, Limoža i Friburga, ali trenerska… Ta priča (koja je išla od Švajcarske, preko Francuske, Španije, Bosne i Hercegovine, Grčke, Rusije, Turske i Srbije, do Italije) još nije stigla do cilja, a paralelno je počela i druga o kojoj se obraća pažnja u domu Ivanovića. Stefan se ljubazno odazvao pozivu Meridian sporta sa pozicije asistenta u stručnom štabu Pariza, tima protiv kojeg Crvena zvezda Meridiansport igra u petak, u 20 časova, u Beogradskoj areni.
Ali, pre nego što je u Švajcarskoj (kao i njegov otac) prvi put uzeo trenersku tablu u ruke, odrastao je kao sin dvostrukog osvajača titule prvaka Evrope sa Jugoplastikom.
„Mali sam bio, ne sećam se, ali mi pričaju… U Splitu sam krenuo u vrtić, progovorio, a kako je to sve izgledalo sa sportske strane ne mora ni da se priča.“
Stefan se ne seća, ali je sigurno bio obožavano dete na Rivi gde je njegov tata uporedo podizao trofeje i neke nove klince – Kukoča, Rađu…
„Sve do 18. godine sam pratio kuda god je otac išao. Do Vitorije. Posle sam se vratio u Švajcarsku da bih studirao, ali kada je preuzeo Barselonu, nije bilo loše preseliti se tamo. Upisao sam novi fakultet i uporedo igrao. Ostao sam tamo, završio studije, zaposlio se… Ali, košarka je uvek bila i ostala strast. Nije to bilo profesionalno, kao što sam želeo, posebno jer su u Španiji dozvoljena dvojica stranaca po ekipi, a ja imam samo crnogorski pasoš. Igrao sam LEB lige (drugi i treći rang) posle i niže, osvajao, ali nije to bilo to.“
Prepoznao bivši saigrač, Teodosić
Ivanović junior je bio i deo mlađih kategorija rerezentacije Srbije i Crne Gore.
„Bili su Tripković i Veličković iz moje generacije, ali su priključivani Aleksandrov, Teodosić, Labović, Tepić…“
Sa jednim od pomenutih, kojeg je verovatno morao da skautira pred narednu utakmicu sa Zvezdom, sreo se već ove sezone.
„Teo, kada me video u Parizu u prvom kolu, prepoznao me. Nije tada igrao, ali smo se sreli na terenu. Naravno da sam ja njega znao i pratio, ali da se on mene setio…“
Realno je da odlazak iz takve grupe igrača direktno u biznis vode utiče na to da ga ljudi zaborave.
„Bio sam odličan đak i student, želeo sam da imam diplomu i iskoristim mozak. Zaposlio sam se u Dilojtu, ali košarka je kao magnet vukla. Probao sam da se vratim kroz Belgiju i Švajcarsku, brzo završio igračku karijeru i prešao da budem trener. Tek sam onda shvatio da mi se to možda čak i više sviđa. Posebno u poslednje tri godine u Švajcarskoj i sada u Parizu, kada sam počeo da radim sa seniorima, gde ima taktičkog dela, mentalnog, gde toliko toga utiče na ekipu… Ponekad pomislim da sam mogao i ranije da obučem odelo, ali dobro je i ovako, stekao sam iskustvo u nižim ligama. Znate, živim u košarci od malena – bilo bi glupo i ludo da sam pobegao od toga ako mi je tolika strast. Čini me srećnim kada se osećam korisnim.“
Studirao je biznis menadžment u Barseloni i San Francisku. Iskustvo koje nije za bacanje čak i u trenerskom poslu.
„Mogu da iskoristim što se tiče komunikacije i menadžmenta timova“, kaže Ivanović. „Nije mi bio problem napor na poslu, samo nisam bio srećan. Pa ja radim za košarku više nego što sam u Dilojtu, ali ovo volim. Tim postane mala porodica. Radiš sa njima, vidiš kako napreduju, prolaziš kroz uspone i padove. Moraš da budeš lider, da im pomogneš… Nisam se pokajao ni zbog jednog poteza.“
S vremena na vreme, tokom razgovora, Stefan bi tražio pravi termin. Jezici su u njegovoj glavi pomešani, ali je to genijalna mešavina.
„Pričam francuski, španski, engleski i italijanski. Malo nemački, malo katalonski. I ’naški’, a vi ga nazovite crnogorskim, srpskim…“
Bio bih lud da ne tražim savet od oca
Jasno je da kada sin odrasta uz oca igrača, poželi da uhvati loptu u ruke. Ali, da se javlja takva strast koja vuče ka trenerskoj tabli kada se odrasta uz oca koji je vrhunski stručnjak…
„Gledajte, ja sam uvek želeo da igram. Dobro se ja sećam oca kada je igrao, do moje desete godine je bio na parketu. I želeo sam da budem kao on. Ali, što se tiče trenerskog poziva, dugo nisam mislio da će to biti nastavak moje priče, nisam ni razmišljao o tome. Samo sam želeo da uživam u sportskoj karijeri dok mogu. Onda se pojavila opcija, radio sam sa klincima, pa malo starijima, sve do seniora. To mi se svidelo. Postalo mi je draže nego da igram. Onda su mi ponudili da preuzmem prvi tim švajcarskog Niona, rekli mi da bi baš voleli da ja vodim jer sam ’domaći’, prošao kroz većinu mlađih kategorija, poznajem politiku kluba… Nisam mnogo razmišljao. Strast je bila tu, ali od prvog dana je bilo osetljivo. To su sve bili moji bivši saigrači, a ja im odjednom postajem šef. Nije to isti odnos, morao sam da se udaljim od njih, na terenu i van njega.“
I tu je pozvao oca za savet. Ne prvi, ne ni poslednji put.
„Često me novinari sa zapada pitaju da li se čujem sa Duškom. Pa kako se ne bih čuo? Kažem im da se kod nas na Balkanu čujemo svaki dan. Porodica je to. Nema dana da ne vidim kako su. Oduvek je bilo tako. I naravno da za te odluke, posebno što se tiče košarke, tražim savet. Bio bih lud i glup da to ne radim kada imam takvog čoveka pored sebe. Posebno prve moje godine je zaista bio više od savetnika, kao glavni pomoćnik. Nije imao mnogo slobodnog vremena, ali šta god je trebalo, da pogleda video, da me posavetuje, da čuje šta mi se dešava…“
Duško Ivanović je oduvek važio za možda i najzahtevnijeg, da ne kažemo najstrožijeg trenera u Evropi. Stefan, kao asistent u stručnom štabu Pariza, zna svoje mesto u sistemu, pa na pitanje da li poseduje očevu žustrinu, odgovara:
„Nije isto biti pomoćni i prvi trener. Ne mislim da je moja uloga u Parizu da budem kao moj otac. Samo moram da pomognem Tijagu Spliteru što više mogu i uvek u liniji sa njegovom filozofijom košarke.“
Ali…
„Ali“, uz osmeh najavljuje priču Ivanović. „Znam iz prve ruke kakav mi je otac trener, proveo sam četiri pripremna perioda sa njegovim ekipama – tri puta u Vitoriji, jednom u Barseloni. Prve godine sam iz mlađih kategorija kluba pozvan da dođem, a jednom sam sa Barsom bio kao 20-godišnjak. Kao, ’ajde fale mi igrači, dođi, malo si se ulenjio tokom leta’… Vrlo dobro znam njegovu filozofiju, način rada i šta misli o umoru. Znam kako je radio sa svakim igračem, kako gura limite sve dalje i dalje. Toliko da dođeš do granica koje nisi očekivao. To mi i on ponekad kaže. Ipak je sve ovo težak posao, samo ima mnogo načina na koji se radi. Mnogo filozofija. Očigledno – on mi je idol među trenerima. Smatram da nisam toliko strog kao on, ali jesam polaznik iste škole: verujem u naporan rad i da je to najbolji način da se dođe do uspeha.“
Kada je Duško Ivanović preuzeo Crvenu zvezdu, Stefan je pomislio… Šta?
„Isto kao što ja njega pitam za savete, pita i on mene. ’Pušti ti mene’, često mu kažem, ali me i dalje pita. Bilo je mnogo drugih klubova u tom periodu, kada sam mu rekao da mislim da nisu oni pravi za njega. I bilo je dobro što nije prihvatio. Baš je nekoliko ponuda odbio neposredno pre tog potpisa. I tada sam smatrao, a i sada mislim isto, da je Zvezda bila baš dobar ’fit’ za njega. Filozofija kluba i kombinacija sa srpskim igračima… Uticaj koji je imao po dolasku bio je neverovatan, ali šteta što se desila ona suspenzija (Kampaca, prim. aut) koja je doprinela da sve to dobro nije moglo i da se potvrdi. Ipak, bez obzira na ABA finale – to je bila odlična serija – mislim da je njegova godina bila sjajna. Šteta što nije mogao da nastavi, mislim da bi napravio posao kao što treba, kao što je mnogo puta i dokazao. Ali, takav je sport i trenerski posao, moramo da budemo spremni za sve što drugi odluče. Rezultati su ti koji kažu šta i kako.“
Na kraju krajeva…
„Zvezda igra opet odlično! Svako je zadovoljan. A i Duško je našao angažman.“
U Virtusu. Kada se otac pojavio sa tom ponudom, verovatno je i sin reagovao pozitivno.
„Samo je šteta što ga nisu ranije zvali. Ali, dobra ekipa, dobra organizacija. Sve se vrlo brzo desilo. Postajao je nestrpljiv, bio mesecima bez posla, tako da je samo čekao pravu priliku. Veruje u ovu ekipu. U Evroligi će biti komplikovano da se uspe, ali ima tu borba za trofeje u Italiji.“
Od starta pričam da Zvezda ima jedan od najboljih timova u Evroligi
Pre nego što se otac i sin sudare u Evroligi (7. februara u Bolonji), Stefan mora da razmišlja o bivšem Duškovom klubu.
„Od starta sam to govorio – da Zvezda ima jedan od najboljih rostera u Evroligi. Ne samo što su doveli odlične srpske igrače i vratili još neke, nego su se i stranci uklopili u filozofiju. Ne fali im ništa, ni na jednoj poziciji. Primer je i to što je nama teška priprema jer ne znamo za kojih 12 će se trener odlučiti, ko će igrati protiv nas! Već tu počinje problem.“
Pariz je bio senzacija Evrolige. Sada je u malom padu forme, što je bilo više nego očekivano posle deset uzastopnih pobeda debitanta u ligi.
„Toliko smo se popeli, da smo moralo malo i da siđemo“, objašnjava Ivanović. „Sada je ključ da vidimo kako i kada ćemo da reagujemo. Da se vratimo našoj igri, radosnoj, brzoj, agresivnoj. Tokom čitavog prvog kruga naši igrači su žedni, niko u Evroligi nije imao takvu energiju. I baš pred Madrid, pre nego što smo se svi razboleli, ekipa je pala. To je ljudski. Ali, mi zaista od energije i volje zavisimo. Da igramo brže, čvršće od protivnika. Ako to nemamo…“
Energiju bude i navijači. Kod velikih takmičara – čak i protivnički. A atmosfera na Zvezdinim utakmicama je uvek vrela.
„Video sam da ih to dodatno motiviše, kad je ambijent dobar, kada je prava košarka. Kod kuće, protiv Zvezde i Partizana, bilo je više za protivničkih navijača nego naših. Takvu motivaciju ovi momci stalno traže, veliki su takmičari. Želimo bolje i jače. Šta god bilo, to je odlično za košarku.“
Pionir pre Arene
Stefan Ivanović se nije mnogo puta takmičio u Beogradu tokom karijere. Poslednji put bio je kada je Duško preuzeo Zvezdu.
„Došao sam na utakmicu protiv Milana. I izgubili su! Deset zaredom su dobili i onda ja dođem. Bilo je to u Pioniru. Taj ambijent, to je impresivno. Ne znam da li sam to ikada doživeo. Osećao sam kao da će čitava dvorana da padne u nekom momentu. Za mene je to jače od onoga što može da se doživi u većim arenama.“
Stefan ima crnogorski pasoš, ali još nije radio u zemlji u kojoj je rođen. Da li će? Da li je na radaru timova, reprezentativnih kategorija…?
„Ne znam. Ne verujem. Mali sam otišao u inostranstvo. Ponosan sam što sam Crnogorac, ali sam i internacionalac. Nudili su mi mlađe kategorije Švajcarske, ali nisam mogao da preuzmem zbog sina koji se tada rodio i kursa koji sam završio ovog leta. Sada sam zahvalan Tijagu što me prihvatio kao pomoćnika. Imamo način rada koji za mene ne može da bude bolji, jer je i on bio asistent šest godina, zna kako je. Mnogo veruje u nas. Teško da je moglo bolje.“
Asistent u stručnom štabu Pariza je već dovoljno vremena izdvojio za ovaj razgovor, nakon što je zamolio za kratko odlaganje jer je hteo sa sinom da provede Božić. Duško je nekada „leteo magistralom“ za takve sate. Kao što sam Stefan kaže – porodica je to.
Bonus video:
Goran Munic
Zvezda i Dusko nisu bili nikakva kombinacija, Dusko je dobar samo u prvih par meseci dok razdrma ekipu