Letos je odjeknula vest koja je obradovala sve pristalice Partizana: “Vratio se”. Svi kojima srce kuca za crno-bele dugo su iščekivali taj trenutak. Kao meštani Barande povratak roda u popularnoj seriji “Vratiće se rode”. Igrom slučaja, to mu je i omiljena domaća serija. Pritom je sa Čubure, jedne od ključnih lokacija čuvenog televizijskog ostvarenja iz 2007. godine.
Vanja Marinković je posle pet godina u Španiji minulog leta ponovo obukao crno-beli dres, ali i na ruku stavio kapitensku traku, sa kojom je Partizan doveo do regionalnog trona i još jednom obradovao navijače. Krenule su da naviru emocije, sećanja na početke u voljenom klubu.
Posle velikog trijumfa u finalu ABA lige, osećanja koja su ga obuzela kada je podigao dugo željeni trofej u krcatoj Beogradskoj arena, velikog slavlja koje je usledilo, jednostavno, nije mogao da skine osmeh sa lica.
“Sve je bolji osećaj. Nisam donekle bio svestan šta se desilo. Sve mi je nekako i emotivinije nego ostalima, zbog čitave situacija i perioda u mom prvom mandatu. Bio sam veoma srećan i ispunjen. Utisci su super i biće super još dug period”, rekao je kapiten Partizana u razgovoru za Meridian sport.
Suvišno je reći da mu je osvajanje ABA titule sa Partizanom jedan od najdražih momenata u karijeri.
“Prvi trofej kao kapitenu. Osvojio sam i dva Kupa i srpsku ligu kada sam ušao u prvi tim, ali ovo mi je nedostajalo. Zbog toga sam vratio i delom ispunio san“.
Finalna serije protiv Budućnosti je bila uzbudljiva.
“Najponosniji sam na to što su momci pokazali ko su i šta su. Pokazali su zašto su članovi ovako velikog kluba. To me čini jako ponosnim i drago mi je što smo pokazali karakter u prvoj utakmici, u Crnoj Gori. Nije uopšte bilo lako, izvukli smo se sa lopate što se kaže. Tu je već bila psihološka prednost na našoj strani. Iako smo izgubili drugu, prva nam je dala vetar u leđa i samim tim smo slavili u trećoj i četvrtoj utakmici.“
Iza njega je godina koju će dugo pamtiti. Vratio se, osvojio bronzu na Olimpijskim igrama sa Srbijom, podigao trofej kao kapiten Partizana.
“Kad pogledaš unazad, brzo je prošao taj period otkad smo se skupili na crno-beloj Simfoniji, do kad smo osvojili ABA ligu. Veoma sam srećan, ali malo i tužan, jer u Evroligi nismo ispunili očekivanja, pa ostaje gorak ukus zbog toga, ali samim tim što smo ABA ligu izneli kako smo je izneli, to gasi taj gorak ukus u ustima. Nadam se da će sledeće godine da bude još bolje“.
Osvajanje titule regionalnog šampiona vratilo mu je film i na početke u crno-belom.
“Kao da je drugi neki univerzum. Bilo je potpuno drugačije, nije klub bio stabilan kao danas. Drugi saigrači, uprava, treneri… Drago mi je opet što sam prošao kroz to, što sam radio sa velikim imenima, velikim trenerima. To je bio put koji je morao da se desi da bi danas bio gde jesam“.
Još na početku profesionalne karijere je bilo jasno da je preodređen za velike stvari. Poverena mu je kapitenska traka dok još nije bio ni punoletan – i dan danas u klupskim knjigama stoji da je najmlađi kapiten u istoriji.
“Sa 17 godina nemaš ni vozačku dozvolu. Pomoglo mi je od tog perioda, pa kroz Španiju i reprezentaciju, da stasam kao čovek i kao igrač i da danas budem kapiten, kad sam već odrastao čovek i kad sam nešto uradio. Uvek postoji neki mali pritisak kada si kapiten, treba da vodiš i na terenu i van njega, ali me je sve to oblikovalo da danas budem kakav jesam“.
Uporedio je put koji je on prošao po ulasku u prvi tim, sa situacijom u kojoj se danas nalaze mladi igrači u Partizanu.
“Prolazio sam kroz neki težak put. Sad imaju tu privilegiju da igraju u stabilnom Partizanu, koji nema finansijskih problema, koji ima sjajnu armiju navijača i onda im je sve lakše. Ne bih nikome poželeo moj put. Od 17. do 20. godine sam promenio šest trenera, 200 saigrača, tri uprave… To te izudara sa svih strana, formira kao čoveka, ali ako ne moraju da prolaze taj put, nek ne prolaze. Mladi igrači u Partizanu, poput Mitra, Marija, Pokuševskog, imaju privilegiju da rade sa najboljima i budu u najboljem“.
Nastavio je koracima Petra Božića, Vladimir Lučića, Novice Veličkovića… Momaka iz Beograda koji su ostavili dubok trag u Partizanu i takođe nosili kapitensku traku.
“Baš sam nešto video da Novica još nije digao trofej ABA lige kao kapiten, imamo nešto bolje i od njega,” rekao je uz osmeh, pa nastavio:
“Drago mi je što sam u tom visokom društvu. Možda je to neka prava stvar. Ne kažem da je neko drugi kapiten da ne bi bilo zasluženo, ali ovaj period kada sam ja došao, bilo je normalno i logično. Tako se poklopilo, da sam i ja iz Beograd, da je Luča sa Banjica, Novica iz Zemuna… To su sve igrači sa kojima sam igrao i sa kojima sam u super odnosima. Lepo je to čuti“, dodao je Vanja i istakao da mu je posebno drago što se Veličković nedavno vratio u klub.
“Ako neko treba da bude u ovom klubu, to je on“.
Povratak u Partizan, značio je i povratak nedaleko od rodnog kraja – Čubure.
“To je jedna od stvari zbog kojih sam se vratio, da budem malo i kod kuće i nekako se sve potrefilo da to bude ova godina, kada sam već nešto odigrao u Španiji i stasao. Veoma mi je drago što sam ponovo kod kuće i što kad se završi sezona ne moram da se pakujem da se vraćam kući. Tu sam, dve ulice udaljen, to me čini veoma srećnim. Moji su tu, roditelji, supruga, prijatelji, brat…“
Osvrnuo se i na početke. Prisetio se dana kada je igrao basket u kraju. Bila su to druga vremena, nije bilo ni toliko terena.
“Ima danas terena, ali mislim da se i basket malo igra u poslednje vreme. Pre se preko leta po ceo dan pikao basket. To je stvar koja me je oblikovala, da budem ovde, da budem ovakav. Nikada nisam ni izlazio, bio sam dečko iz kraja koji je pikao basket“.
Čitava Čubura je ponosna na dečaka koji je tapkao loptu na obližnjem terenu, a onda dosegao zvezde u klubu za koji je od malih nogu navijao.
“Oni više ni ne igraju basket, stariji su 10-15 godina od mene, imaju i porodice i neke druge živote, ali verujem da im je svima drago da su mogli sa mnom da igraju basket i da je klinac iz njihovog kraja kapiten kluba za koji je navijao“.
Kao što u uvodu teksta stoji, posebna je veza između Čubure, Vanje i “Roda”.
“Bilo je pre par godina kad sam rekao 502 foru iz serije (Kad Dule Pacov placa racun od 502 dinara, daje 500 i kaze “u redu je”, prim. aut.), pa je postalo viralno. Klasična serija, beogradska priča, odlazak van Beograda, pa pokušavanje nekog biznisa, pa sve stvari koje idu uz to. Imam sreću da sam iz Beograda, da sam rastao u normalnoj porodici, okruženju, nisam nikada bio problematičan… Sve te stvari, čak i ta serija kad se snimala, pa kad vidiš svoje ulice, svoj kraj, nekako mi je to normalno. Tu provodim dan-noć i igram basket. Možda i zbog toga te povuče da ti to bude omiljena stvar, da te uči… Iz svakog filma, serije ili knjige možeš nešto da naučiš“, nastavio je kapiten Partizana.
Partizan, Beograd, Čubura… To su neki od razloga zbog kojih se vratio iz pečalbe. Ali i želja da sarađuje sa Željkom Obradovićem.
“Jedan od razloga što sam se vratio, imao sam sreću da radim sa velikim trenerima kroz karijeru. Počeo sam sa Duletom, pa sam radio sa Džiletom, pa Duško Ivanović, Neven Spahija, Svetislav Pešić, pa mi se ukazala prilika da radim i sa Željkom. Drago mi je što sam došao i poslušao sebe. Veliko iskustvo. To je nešto novo, što ja nisam video, ta pažnja malim stvarima, detalji su kod njega veoma bitni. Imamo super odnos, sjajnu saradnju, nismo imali ni manji konflikt, što bi čak i bilo normalno, jer zajedno si sa nekim 10 meseci, nije normalno da bude dobro sve vreme, ali imali smo super odnos i nadam se da će tako biti i sledeće godine“.
U klubu ga je sačekao potpuno novi tim.
“Pričao sam sa Bongom, sve stvari koje su se dešavale, porazi, loše utakmice, poraz u finalu Kupa, sve smo to lakše podnosili, makar ja više nego ikada – zbog saigrača. Iako je tim nov, dugo nisam radio sa nekom grupom da svako svakome želi najbolje i svako o svakom ima najbolje mišljenje. Uvek imaš nekog s kim si dobar, s kim si manje dobar, ovde je bilo idilčno. Čak i posle Efesa, sve je to bilo lakše zbog sjajnih momaka, poput Bonge, Brendona, Tajrika, Karlika… Svi do jednog su sjajni. Svi su ušli u tu ulogu da budemo kao jedno, niko se nije previše izdvajao. Znali smo ko je lider na terenu, ali van terena i kad god smo bili zajedno, bili smo jedno i na kraju je tako i ispalo da smo osvojili ABA ligu. Drago mi je što sam sa njima delio svlačionicu 10 meseci. Imam tu sreću da sam sa njima radio i nešto novo naučio… Fenomenalno iskustvo“.
Posle uspešne sezone sa Partizanom, čeka ga i Evrobasket sa reprezentacijom Srbije, o kojem se uveliko priča.
“Kod nas se uvek priča o tome. Da li će da igra Joka, da li neće i sve to… Ljudi imaju pravo, s ozbirom da smo prošla dva leta napravili veliki uspeh i vratili Srbiju na mesto na kojem treba da bude, sa bronzom u Francuskoj i srebrom u Manili. Da ne govorim unapred, ali ostaje nam ta jedna koju nismo osvojili i verujem da bi za ovu grupu momaka to bila kruna čitavog ciklusa i generacije“, istakao je Vanja Marinković u razgovoru za Meridian sport.
Govorio je još o kapitenskim odgovornostima, pogotovo u potpuno novom timu, ambicijama za narednu sezonu, dotakao se i reprezentacije Srbije, i otkrio da li je bolje slavlje bilo posle bronze u Parizu ili ABA titule sa Partizanom.
Kompletan intervju sa kapitenom Partizana, Vanjom Marinkovićem, pogledajte na Youtube kanalu Meridian sporta.
Bonus video:
stefan.zvicer
“Vračar, Čubura pod majicom mi kubura””
kluka4002
Svaka njemu cast dokle je dosao sve svojim trudom i zalaganjem i na terenu i van terena mimak za primer pravo partizanovo dete
vanicdusan01
Svima je bilo drago kad su videli da se Vanja Marinković odlučio vratiti u Partizan, dete beogradskog asfalta je videlo da je Partizanu potreban vođa i rado se odazvao. Verujem, ako ne dobije neku jaku ponudu, da će sledeća sezona Partizana biti mnogo efikasnija sa njim kao kapitenom.