Šta je život – jedan dan si u Brčkom, drugi u Beogradu, a treći na Havajima. Odbojkaš Aleksa Mandić je 2023. godine odlučio da se otisne preko okeana i započne neku novu priču… I sportsku i akademsku. Možda nije iz prve pogodio koledž koji mu najviše odgovara, ali promene mu nisu smetale – samo su ga gurale da se bori i bude još bolji. Prvo je otišao na Univerzitet Havaje, pa je prešao na ‘Missouri Baptist’, a onda i na ‘Sacred Heart Pioneers’. Na poslednjoj destinaciji je pokazao i najbolje lice. Partije nisu promakle ni selektoru Srbije, uspostavljen je kontakt, pa ima naznaka da će njegovo ime osvanuti na prvom širem spisku Georgea Krecua.
Ne tako davno Mandić je bio kapiten nacionalne selekcije mlađih seniora. Predvodio je ekipu sa trakom ispod broja i davao saigračima neku specijalnu energiju.
Kad nije u dvorani, onda je na pesku… Takođe, igra odbojku i reprezentativac je.
Meridian sport te časti – registruj se i osvoji 5.000 dinara za sport i 500 besplatnih spinova!
Ako pogledamo klupsku scenu – njegova profesionalna karijera u potpunosti je vezana za Partizan. Od crno-belog dresa se oprostio 2023. i to posle osvojene triple krune.
“Znate kako kažu – treba otići kada si na vrhu. Pričalo se tada da će Partizan napasti Evropu, ali ja sam znao da nema šanse, da neće uložiti toliko para… Kad se osvoji tripla kruna, teško može bolje, već samo gore, tako da sam u tom trenutku odlučio da odem“, objasnio je uz osmeh u razgovoru za Meridian Sport odbojkaš Aleksa Mandić.
Iz Beograda otišao je na Univerzitet Havaje, ali se tamo nije zadržao koliko je planirao.
“Nije ispalo kako sam mislio. Pomoćni trener u koledž ekipi je Milan Žarković, koga vrlo dobro znam i preko kog sam došao. I glavni trener je bio dva dana u Beogradu, sedeli smo i pričali, sve se dogovorili… Međutim, kad sam došao… Video sam da nije neki stručnjak. Milan nije uspeo da mu objasni kakav sam tip igrača – da nisam klasičan Amerikanac koji nabija loptu, već školovan igrač za utakmice. Nije mogao to da shvati… Rekao sam sebi: ‘Ma pusti ovo, ako sam došao da završim školu, idem da proputujem po svetu’. Bio sam jedan semestar tu i otišao. Rekao sam treneru da nisam zadovoljan, a i sam je video da nisam oduševljen… Žaretu sam se izvinio i rekao mu da se ne pronalazim. Nije mi zamerio, shvatio je sve. Stvarno iako sam otišao sa Havaja i dalje mislim da je Žarković jedan od boljih, ako ne i najbolji trener u regionu, posebno za mlade igrače. O tome dovoljno govore i knjige koje se trenutno prodaju u velikom tiražu u Americi koje je on skoro objavio na engleskom jeziku. Mnogo ga cenim i volim“.
Došlo je do preranog rastanka sa nekadašnjim trenerom Partizana, a sledeća destinacija bio je Sent Luis.
“To nije neki koledž previše popularan odbojkaški, ali je tamo bilo mnogo Srba, mojih prijatelja. Tamo sam otišao malo da se zezam. Završio sam još godinu dana fakulteta i odigrao dobru sezonu. Skroz fino… Onda sam došao u Srbiju preko leta, malo igrao odbojku na pesku i vratio se u Ameriku. Krenuli su da me kontaktiraju klubovi iz Divizije 1. Stigao je poziv Njujorka. Znao sam da je vrhunska škola, fakultet bolji od Havaja, a i odbojka je dobra. Poljak je trener… Bila je priča da je on čuo za mene preko Nikole Grbića. Pozvao me jedan dan i pitao da li bi došao na kompletnu stipendiju. Sezona u januaru kreće… Ja sam rekao da ću doći, prihvatio sam poziv. Spakovao se u Sent Luisu, seo u kabriolet koji sam u međuvremenu kupio i 20 sati putovao autom do Njujorka. Došao sam 2. januara i evo odigrao sezonu vrhunski. Ne može bolje… “.
Morao je da zastane malo – bilo je potrebno više informacija o kabrioletu i putovanju dugačkom 20 sati.
“Razmišljao sam o životu, o idejama, svemu… Nadao se da mi neće kola stati. Malo me je falilo da izađem na CNN-u. Ljudi u Sent Luisu su mi pričali da ću biti prvi koji je izašao u medijima da ide kroz sneg sa kabrioletom. Bila tad neka mećava. Pritom kabriolet moje godište – 2003. Ali, dobro ide“.
I danas često Aleksi zvuči nerealno kada pomisli gde je i šta radi.
“Nekad nisam svestan da sam živeo na Havajima, Honolulu, pa da sam sad u Njujorku. Eto i taj Sent Luis je bio dobar jer je Čikago blizu, pa sam nekoliko puta odlazio. Preko leta sam išao i u Finiks. I tokom putešestvije kad sam kolima putovao u Njujork obišao sam taj neki srednji deo… Video sam mnogo toga za dve godine u Americi, drago mi je što sam uspeo“.
Mandić je menjao destinacije jer je tražio pravi tim u kome može da pokaže sve što zna, ali ni u jednom trenutku nije zapostavljao školovanje.
“Studiram biznis menadžment sa akautingom. Malo više matematike, finansija… Uvek sam bio dobar u tim predmetima. Na fakultetu u Njujorku je dobra i odbojka i obrazovanje. Na dobrom je mestu, 25-30 minuta od Menhetna. Fino mi je, ali još ne znam da li ću ostati. Mada dobar je trener, lepa ekipa… Verovatno će biti ponuda kada se završi sezona iz nekih timova iz Kalifornije, pa ću videti“.
Za mnoge sportiste odlazak u Ameriku značio je i oproštaj od neke vrhunske karijere, reprezentacije i slično… Aleksa ne smatra da će tako biti u njegovom slučaju.
“Pa ovde mnogi koji dođu potpadnu pod te američke dolare, vide budućnost u nekom poslu sa mnogo novca… Predaju se tome. Bitno im je da završe školu i krenu da rade, a odbojka im bude u drugom planu. Zapuste telo, fizičku pripremu… Ako je čovek pravi sportista onda dolazak ovde gleda kao neku prelaznu opciju. Ja sam želeo tu diplomu, da unapredim sebe, da usavršim engleski, a i da vidimo malo sveta. Ali odbojku ne zapostavljam, jer kada dođe neki poziv kao meni sada, onda moram da budem spreman. Meni Amerika nikad nije bila opcija za život, želim da završim faks i da onda fakultetski obrazovan se vratim“.
Dok je centralna tema bila Amerika – iskoristio je priliku da se zahvali ljudima koji su mu pomogli da ode.
“Mićo Janićijević i Luka Čajić su momci preko kojih sam došao. Oni su završili koledž u Americi i pokrenuli taj biznis. Poštuju ih ovde treneri iz svih sportova. Spašavaju mnogo života. Nađu devojčicama iz Lajkovca da odu da žive u Kaliforniju. Pa znate šta je to… Druga perspektiva je skroz“.
Aleksa se u Americi sjajno pokazao – ta njegova leva šaka može svašta… Mnogi potezi u dvorani koji ga krase zapravo su došli kao posledica odbojke na pesku. Nisu partije promakle ni selektoru…
“Ako se slučajno desi da budemo na spisku Luka Stanković i ja – biće Brčko na nogama… Nas dvojica smo živeli kuća do kuće. A pošto nemam brata, on mi je najbliži rođak, kao brat. Dve godine sam stariji, ali zajedno smo odrasli. Bio sam kapiten mlađih seniora Srbije, tako da mi je sledeći san logično seniorska reprezentacija. Meni će biti drago da obučem tu majicu… To je lična satisfakcija, to je nešto za ceo život. Znaš da si uradio nešto veliko, da si zaokružio priču svog bavljenja sportom ako si stigao do seniorske reprezentacije Srbije. Ona se i dalje kotira kao jedna od jačih, iako su u poslednje vreme slabiji rezultati“.
Poznato je da je i Brankica Mihajlović iz Brčkog, a istim koracima su krenuli i Aleksa i Luka.
“Nekad je odbojka tamo bila baš popularna. Brčko je odbojkaški grad bio, sada nažalost više i nije… Ali, kažu još kad je bila Jugoslavija da si u Brčkom i Modriči uvek mogao da nađeš dobrog korektora i primača. Tu smo Luka i ja. Videćemo da li je to slučajnost”, nasmejao se Mandić.
Da li jedan put do reprezentacije Srbije vodi preko Amerike?
Baš tamo je i njega pronašao Partizan.
“Imao sam ponude da odem u Zvezdu, Partizan, Vojvodinu… Došao je Željko Tanasković da razgovara sa mojim starim. Sedeli smo, pričali i skontali da je to najbolja opcija. Ponudio mi je stan, stipendiju i da me upiše u srednju školu. To mi je delovao kao neka najzdravija priča. Željku sam stvarno zahvalan za sve što mi je obezbedio u Partizanu. Uvek je bio tu za mene. Poštujem ga vrlo… Moj stari je uvek govorio: ‘Ako se snađeš u Beogradu, svuda ćeš se snaći’. Tako je i ispalo. Ja sad uvek dolazim u Beograd, tamo su mi drugovi… Tu sam proveo najlepši deo života u srednjoj školi. Tu igram odbojku na pesku. U Brčko idem jednom, dvaputa po pet dana samo da vidim babu i dedu“.
Često je bivši trener crno-belih Bojan Janić hvalio Mandića i javno, iako nije na terenu imao glavnu ulogu… Nazivao ga je čarobnim dečakom.
“Nazivao me tako jer sam mu donosio pobede”, uz glasan smeh rekao je Aleksa. “Ne čujemo se toliko često i ne piše mi. Tako da ne znam da li me tad samo privremeno hvalio ili je za stalno“.
O Bojanu ima lepo mišljenje, baš kao i o Nenadu Živanoviću.
“Živanović je totalni genije. Naučio me mnogo toga i o tehničkim i o psihološkim aspektima igre. Bojan mi je takođe mnogo pomogao. Za tih pet godina postao sam potpuno drugačiji igrač u odnosu na ono kakav sam bio kad sam došao iz Bosne. Sve što sam slušao u tom periodu i dalje mi odzvanja u glavi – ta Bojanova priča o profilu igrača kakav bi ja trebalo da budem – prijem, tehnika, pametna igra. Nešto nalik onome što je on bio na terenu“.
Pojasnio je i šta mu još pada na pamet kada razmišlja o crno-belom dresu.
“Pamtim mnogo lepih stvari. Ja sam došao kad su se tek vraćali iz Prve lige, posle tih teških vremena. Bio sam svih tih godina tu dok se nisu popeli na tron. Bilo je i teških dana, bilo je nekad baš loše, ali gurali smo nekako. Bili smo mladi, Bojan je isto došao kao mlad trener… Svi smo iskreno voleli tu odbojku. Uvek smo išli ka nekom većem cilju. Godina za godinom i došli smo od dna do vrha. Drago mi je što sam od početka bio tu“.
Tokom poslednje sezone je dobijao šansu, ali pre toga i nije toliko…
“Nedostajalo je malo više poverenja od trenera. Uvek je škakljiva tema da li pustiti mladog igrača na teren. Mnogo je teško dok se ne probiješ, a kad se probiješ kažu svi: ‘Vau’. Da bi neko postao dobar ili loš, treba mu šansa. Čak ni najbolji ni najgori ne zna na čemu je dok ne dobije priliku… Baš pamtim kako je Žarković pričao: ‘Velika je razlika između odbojkaša i igrača. Odbojkaša ima mnogo, a igrača malo’. Tako nekako dođe… Mislim da srce i karakter odvajaju odbojkaša od igrača“, podvukao je za kraj Aleksa Mandić.
Bonus video:
kluka4002
Šta je sve prosao da dođje do ovde , nakon svega mislim da je zasluzeno uspeo ..dokaz da u životu mora mnogo stvari da vam se poklopi da bi ispalo onako lako zelite smatram da je on u svom slučaju izvukao malsimum ali i kad je trebalo odvažio se i prelomio napravio potez koji bi malo ko u tom trenurku ..tako da kapa dole