Bufon o borbi sa depresijom koja mu je dovela karijeru u pitanje: Mesecima sam loše spavao, budio se, negativne misli su mi prolazile kroz glavu

Kada je reč o golmanima u aktuelnom milenijumu, čuvar mreže koji je ostavio poseban trag je Đanluiđi Bufon. Italijan je tokom bogate karijere predstavljao uzor mnogima, a uspešan put je ukrasio sa dvocifrenim brojem trofeja.

Ipak, ni najveće zvezde nisu imune na iskušenja i unutrašnje borbe. O izazovima sa kojima se suočavao Bufon je otvorio dušu u autobiografiji “Spasen” u kojoj je jedan deo posvetio depresiji.

Meridian sport ti donosi NOVI BONUS DOBRODOŠLICE – do 26.000 DINARA uz dva dana igre bez depozita!

“Ako moram da izdvojim najvažniji trenutak te krize, to je bilo neposredno pred utakmicu Juventus – Ređina u februaru 2004. Igralo se uveče. Zaostajali smo šest bodova za prvim mestom. Ostalo je još 13 kola do kraja sezone, tako da je sve još bilo moguće, ali je u vazduhu vladala neka negativnost, kao da je sezona već završena. Iza nas su bile dve lude i potpuno različite utakmice. U prethodnom ligaškom meču primili smo četiri gola od Rome Totija i Kasana, dok smo sredinom nedelje pobedili Inter u polufinalu Kupa Italije na San Siru, posle penala. Iako smo i dalje bili u igri u Ligi šampiona, a možda i pomalo u prvenstvu, u sebi sam bio siguran da je te sezone sve izgubljeno”, otvorio je dušu Bufon.

Prisetio se čuveni golman potom detalja.

“Bilo je to tipično zimsko veče u Torinu, mokro i hladno, a stadion je bio poluprazan. Sa razglasa je išla pesma koju sam čuo samo kao iritantno zujanje. Tokom zagrevanja sam se molio i radio svoju uobičajenu rutinu pred meč, ali sam imao osećaj da nešto nije u redu sa mišićima. Posle dva minuta navukao sam rukavice, stao na gol i shvatio da teško dišem. Stajao sam, gledao u teren i osećao blagu vrtoglavicu. Ono što me je, međutim, uplašilo bila je stegnutost u dijafragmi, između grudi i stomaka, kao da me je neko udario. Ivano Bordon, trener golmana, pogledao me je i shvatio da nešto nije u redu, a ja sam, trudeći se da ga ne gledam jer nisam želeo da ga uplašim, nastavio dalje. Ipak, jedva sam disao i osećao sam strah koji nisam razumeo. Kada imate napad panike, ne znate da imate napad panike. Kada imate napad panike, mislite da ćete umreti. Nisam mogao da se nosim sa tom situacijom niti da se fokusiram na svoju rutinu, jer nisam znao šta mi se dešava, pa sam prišao Bordonu i rekao mu da pozove Antonija Kimentija, rezervnog golmana, da se zagreje, jer se ne osećam dobro.”

Bufonovo stanje se pogoršavalo iz minuta u minut, ali je trener golmana umeo da ga smiri.

“Dok sam govorio, shvatio sam da su mi reči iskrivljene i besmislene. Bordon je smiren čovek, pogledao me je i rekao: ‘Ne brini, Điđi, ne moraš da igraš.’ Shvatio je da imam napad panike, nije to tako nazvao, ali mi je rekao: ‘Sada ostani tu i šetaj sam dva-tri minuta, a u međuvremenu ću reći Antoniju da se spremi. Za 10 minuta mi možeš reći da li želiš da igraš ili ne, nisi obavezan’… ‘Nisi obavezan’ – ta rečenica mi je oslobodila stomak pritiska dužnosti. Oslobodila je dovoljno vazduha da mogu lakše da dišem. Sama činjenica da mi je rekao ‘ne moraš da igraš’ već mi je dala mogućnost izbora i šansu da se izborim sa onim što mi se dešavalo. Oslobodio sam se anksioznosti zbog toga što sam u centru pažnje i pokušao sam da se smirim. Posle Bordonovih reči, šetao sam nekoliko minuta kroz zaglušujuću buku stadiona. Bilo je to kao one šetnje kada goriš od temperature koja ti kuva mozak. Pokušavao sam da sredim misli. ‘Ne moraš da igraš, možeš da ideš kući kad god hoćeš’, uveravao sam sebe, ali sam znao da ne mogu, da ako sada odem – nikada se neću vratiti. Zato sam se osloniо na jednostavnu misao: utakmica traje 90 minuta, ostaješ na terenu 90 minuta; posle toga, kada budeš kod kuće, i dalje će ti biti loše, umrećeš, i neka ide sve dođavola.”

Uspeo je Bufon da smogne snage i stane među stative.

“Sredio sam misli: ‘Hajde, Điđi’, rekao sam sebi i dao sebi snagu: ‘Kada se utakmica završi, možeš da prestaneš da igraš fudbal. Izdrži samo tih sat i po i onda se oprosti od svega.’ Dok sam to mrmljao, video sam Kimentija kako se zagreva. Prvo što sam pomislio bilo je da, ako ne odigram tu utakmicu protiv Ređine, više nikada neću igrati i postaću neka vrsta duha. Bio sam mlad i nije bilo jasno šta je tačno taj osećaj nelagode. Tumačio sam ga kao nedostatak hrabrosti. Bio je to strah koji Bufon kakvog sam izgradio u svojoj glavi nije smeo da ima. U smislu mog samopouzdanja, načina na koji želim da živim i kako sam živeo, bio sam sve osim slab. Zato sam sebi podmetnuo nogu. I onda će se sve završiti. Odradio sam minut i po zagrevanja, otišao da se presvučem i, kada sam se vratio na teren, osetio sam da dišem malo lakše, a taj iznenadni osećaj boljitka izazvao je nalet adrenalina. Adrenalin zaustavlja paniku koja izaziva nedostatak daha. Taj efekat ne traje dugo, ali je dovoljan za utakmicu. Toliko da sam, posle 10 minuta, odbranio težak slobodan udarac, a pred kraj prvog poluvremena i jednu od najboljih odbrana u sezoni, protiv Frančeska Koce, dok je i dalje bilo 0:0. Plejmejker Ređine bio je jedan na jedan sa mnom i na ivici peterca pokušao je tri finte. Ostao sam na nogama i jednom rukom zaustavio njegov lob. Pobedili smo 1:0, a ta odbrana protiv Koce dala mi je važan podstrek da završim utakmicu.”

Problemi nisu nestali sa poslednjim suddijskim zviždukom.

“Sutradan sam shvatio da ću morati da naučim da živim sa tim osećajem nelagode. Nisam mogao stalno da budem na ivici katastrofe, tražeći dodatne nalete adrenalina da bih igrao. Pročulo se da mi se desilo nešto čudno, ali nije bilo jasno šta tačno. Neki saigrači su me pitali o tome, a već i samo odgovaranje na ta pitanja bilo je teško, jer nisam znao šta da kažem. Panika. Ta reč nije bila deo mog rečnika. Nekoliko meseci sam loše spavao, budio sam se ubrzo nakon što zaspim, a negativne misli su mi prolazile kroz glavu: razočaraću roditelje, navijače, uništiću karijeru. ‘Neko ko je imao sreće da živi ovakav život.’ Ali to nije bila sreća, zaslužio sam ovaj uspeh. ‘Neko ko mnogo zarađuje i uspešan je samo zato što šutira loptu.’ Ali meni šut nije važan, ja sam golman, bacam se, povređujem se, sav sam u posekotinama, modricama, udarcima i otocima. Neke od tih misli govorile su mi da pokušam da ne razmišljam previše. Druge su me savetovale da pokušam da sakrijem tu negativnost. Ali čak i kada bih pokušao – metaforički – da te misli stavim na papirni čamac i pustim niz reku, vraćale bi se još upornije i podmuklije. Plašio sam se da izađem, da razgovaram sa ljudima koje volim. Budio sam se ošamućen, sa umorom koji je pogađao celo telo, noge su mi bile bez energije i počeo sam da gubim sigurnost u sopstvene pokrete.”

Nije želeo Bufon da sesuoči sa problemom, ali na kraju nije mogao da pobegne od istine.

“O tome sam pričao sa najbližim prijateljima, a zatim i sa klupskim lekarom Juventusa, doktorom Rikardom Agrikolom. Na njegova pitanja odgovarao sam: ‘Razvučeno’, ‘Ne mogu da stojim’, ‘Baš sam u problemu sada’. Trudio sam se da sebe ne shvatam previše ozbiljno, da se malo i našalim na sopstveni račun i na svoj problem. Ali to nije bila zdrava autoironija, samo sam skrivao taj osećaj tame od samog sebe. Jednog dana Rikardo je rekao nešto što me je pogodilo, tokom jednog od mojih dugih monologa o toj bolesti kojoj nisam znao ime, o slabosti koju sam osećao, o iscrpljenosti: Điđi, moguće je da je u pitanju depresija”, rekao je golman.

Bonus video:

Postavi odgovor

Pregled privatnosti
  • Ova veb lokacija koristi kolačiće kako bismo vam mogli pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima čuvaju se u vašem pregledaču i obavljaju funkcije kao što su prepoznavanje kada se vratite na našu veb stranicu i pomaganje našem timu da razume koji su vam odeljci veb stranice najzanimljiviji i najkorisniji.
  • Cloudflare kolačić ne prikuplja podatke ali je neophodan za rad portala.