Rana kandidatura za gol sezone Superlige podneta je od strane Mirka Milikića, još jednog đaka Marakane koji daleko od Ljutice Bogdana krči put ka zvezdama.
Iz drugog plana, u vojničkoj opremi pančevačkog Železničara, gazi bataljonom i pretenduje na čin – prvog štopera Superlige.
Ko je sumnjao je manje bitno, ako se zna da je neko uvek verovao.
To je Dejan Simić. Mirkov učitelj iz OFK Beograda i Zvezde, sa kojim ako ste ikada razgovarali, nije postojala šansa da ne čujete rečenicu:
“Mire će biti ozbiljan, veliki igrač, veruj mi.”
Meridian sport te časti – registruj se i osvoji 5.000 dinara za sport i 500 besplatnih spinova!
“Sećam se dolaska u Zvezdu. Pozvao me je direktor omladinske škole – Nikola Jelić i već na prvom treningu iza juga Marakane sam shvatio da sam napravio veliki iskorak u karijeri. Bila je čast nositi dres tako velikog kluba, a kao najlepšu uspomenu izdvojio bih Ligu šampiona za mlade. Igrao sam dve godine i to je neverovatno iskustvo. Prve godine smo bili četvrti u grupi koja je bila neverovatno kvalitetna. Igrali smo protiv PSŽ-a, Liverpula i Napolija, što je u tom momentu – velika škola za nas. Naredne sezone smo ostvarili bolji rezultat, uspeli da uđemo u osminu finala. Znam i po sebi koliko mi je iskustvo iz prve godine značilo da u drugoj budem bolji. Sećam se da sam čuvao Zirkzea, tada napadača Bajerna, a danas centarfora Mančester Junajteda. Neverovatan igrač. Visok, a pokretljiv, uz to vrhunski tehničar. Uspeo sam nekako da izađem na kraj s njim. Mislim da su to bile presudne utakmice u kojima sam shvatio šta su zahtevi ozbiljnog fudbala i odlična prilika da vidim gde sam u odnosu na najveće talente u mom godištu”, počeo je Milikić razgovor za Meridian sport i nadovezao se na činjenicu da je Marakanu napustio bez šanse.
“Kada sam završio drugu sezonu u omladinaca, video sam da se ne računa na mene u Zvezdi. Nadao sam se da ću dobiti šansu makar u Grafičaru, ali to se nije desilo. Praktično sam bez treninga sa prvim timom napustio Zvezdu. Otišao sam u Inđiju, pa u Celje, što su bili prvi susreti sa seniorskim fudbalom. Dosta sam tu naučio, kao i posle u Radničkom iz Pirota, ali prvu pravu šansu sam dobio u Žarkovu. Imao sam bitnu ulogu u timu, postigao tri gola i bio u fantastičnoj ekipi sastavljenoj od mnogo sjajnih igrača i ljudi. Završili smo na sedmom mestu te sezone u Prvoj ligi Srbije i taj period u Žarkovu je bio ključan da očvrsnem i shvatim da više ne igram omladinski fudbal.”
Rastao je Milikić zajedno sa pančevačkom Željom, ali nije uvek sve bilo sjajno i bajno kao danas. Pregurao je štoper i klupu i povredu koja ga je sa terena odvojila sedam meseci.
“U Železničaru je bilo turbulentno na početku. Prvo sam standardno igrao, ali sam odjednom pomeren na klupu. Propustio sam sigurno između 10 i 15 utakmica, dok u klub nije došao Tomislav Sivić koji mi je ukazao poverenje i vratio me u ekipu, a potom i Vladimir Gaćinović kod koga sam takođe bio standardan. Hvala im na tome. Pred kraj sezone sam povredio prednje ukrštene ligamente i nažalost morao da pauziram. Podrška porodice i prijatelja mi je pomogla da prevaziđem sve prepreke. Zahvalan sam i na treneru Jovanu Petroviću za veliku pomoć pri oporavku. Omogućio mi je da se vratim na teren u što boljem stanju. Sećam se, posle sedam meseci sam se ponovo našao na treningu, ali verujte mi – bio sam motivisaniji nego ikad, iako nisam bio u planovima tadašnjeg stručnog štaba. Borili smo se za opstanak, a novu šansu sam dobio dolaskom Marka Savića. Ukazao mi je priliku u Superligi. Posle nekoliko meseci mogu da kažem da smatram da dobro koristim šansu. Eto i taj pogodak protiv Novog Pazara je došao kao proizvod toga što se osećam bolje nego ikad na terenu. Krivo mi je zbog poraza, ali verujem da možemo da izborimo plej-of. Kvalitetom tu pripadamo, i nadam se da ćemo u poslednja dva kola regularnog dela ostvariti dobre rezultate.”
Ekipa se brzo prilagodila na novog trenera – Radomira Kokovića, a izdvaja Milikić – parnjaka u centralnom delu odbrane – Nemanju Milunovića, bivšeg fudbalera Zvezde i nekada reprezentativca Srbije, kao nekog čije savete upija kao sunđer.
“Prihvatamo zahteve novog stručnog štaba i mislim da smo se baš brzo uklopili. Posložio nas je šef Koković lepo, otuda i samopouzdanje da ćemo u finišu sezone biti na najboljem mogućem nivou. Na koga se ugledam u ekipi? Definitivno je to Nemanja Milunović. Reč je o igraču sa bogatom karijerom koji je uz to – neverovatno inteligentan. Srećan sam što mogu da učim od njega. I ne samo od njega, imamo spoj mladosti i iskustva, te se trudim da od svih pokupim “fore”. Dobru smo ekipu sastavili.”
A sada da se vratimo na početak priče i Dejana Simića, čoveka koji je formirao generaciju OFK Beograda iz koje su izašli – Kristijan Belić, Petar Stanić i upravo – Mirko Milikić. Posle su sarađivali i u Zvezdi, a danas su veliki prijatelji.
“Bio sam deo te čuvene generacije ’01 OFK Beograda koja je bila ravnopravna sa Zvezdom i Partizanom. Zaista smo se nadigravali sa večitim rivalima. Pre toga, prve korake sam napravio u školi fudbala Termodom, da bi me potom otac odveo na Karaburmu. Tu je moj talenat prepoznao Dejan Simić. Tada trener, a sada veliki prijatelj i mentor. I dan danas mi pomaže savetima i usavršava me. Mogu da kažem da je čitavu karijeru uz mene i da mi je velika podrška. Posle je i on otišao u Zvezdu, i još nas nekoliko iz te generacije. Drago mi je da vidim da saigrači iz tih dana nastupaju u dobrim klubovima”, istakao je Milikić.
BONUS VIDEO:
kluka4002
Još je on mlad ima još mnogo da radi i da napreduje ali već pokazuje potencijal samo dobar pristup svemu i može imati lepu karijeru