Andrea Trinkijeri je u martu odlučio da posle osam godina ponovo bude deo crno-belog tabora. Ovog puta – solunskog.
Italijan je u Partizan došao 2018. godine, da vrati klub na staze uspeha. U tome ga je na poslednjem koraku, na pragu Evrolige zaustavio Kovid. Početkom marta, posle 13 godina vratio se u Grčku i krenuo u gotovo istovetnu misiju sa PAOK-om, bratskim klubom Partizanovih navijača.
Meridian sport ti donosi NOVI BONUS DOBRODOŠLICE – do 26.000 DINARA uz dva dana igre bez depozita!
Solunski crno-beli nisu uspeli u Bilbau da sačuvaju prednost iz prvog finalnog meča i osvoje trofej u FIBA Evrokupu. Cilj im je da u sledećih nekoliko godina vrate slavu iz dana kad su PAOK trenirali Dragan Šakota i Dušan Ivković, a klupske boje branili Bane Prelević, Panajotis Fasulas, Ken Barlou, Džon Korfas, Nikos Buduris, Zoran Savić, Predrag Stojaković, Klif Livingston, Eftimis Recijas…
Razgovor sa Trinkijerijem u hotelu Septembar, tik od Srbima omiljenog Kosmosa, počeo je konstatacijom da je solunska klima svakako bolja od one u Kaunasu, ali i njegovom molbom da priču o PAOK-u ostavimo za drugi susret. Argument da bi bilo neumesno govoriti dok sezona nije gotova i na dan finala bio je štih kojim nam je iskusni stručnjak ’vezao ruke’. Pristao je, ipak, da povuče jednu paralelu između Partizana i PAOK-a:
„Kad sam došao, na pres konferenciji sam video dvadeset majica – ‘Grobari PAOK, ‘Partizan PAOK’. Kažem sebi: ‘Jesam li u Beogradu, u Pioniru i Areni, ili u Solunu?’. Ovde se oseća slična strast i prilično je slično kao 2018. kad sam došao u Partizan. Niko nije hteo da dođe, kao da je bilo radioaktivno. Ovde, kao i tada u Partizanu, postoji želja da se nešto napravi, sad mora da se radi. I jako je važno da uspemo da napravimo most sa tom strašću, da igrači shvate da imaju podršku, a da navijači razumeju da nećemo odmah biti ‘Vau’, jer moramo sve da izgradimo iznova”, počeo je Trinkijeri priču za Meridian sport.
Tada je vratio film u balon Korn…
„Sećam se, trenirali smo u jednom balonu preko puta Šumica. Ako gledaš Partizan sada i te treninge kao da je prošlo 500 godina. U međuvremenu se desilo svašta, ali sve je počelo tamo. Ako znaš da iza leđa imaš tu ljubav i strast nije važno da li treniraš u Šumicama, parku ili Areni. Važno je šta osećaš. I zato je važan taj most, da navijači vide da ćemo se bacati i napraviti sve što možemo da uradimo najbolje što možemo.”
Na trenutak je zastao i potom nastavio:
„Zato je za mene Partizan nešto nezaboravno. Nisam nikad imao tu sinergiju strasti, da moraš da se boriš do poslednje kapi krvi i ako to uradiš – vole te čak i ako izgubiš. To je najsnažnija poruka koju možeš poslati igračima, onda će se baciti u vatru. Ekipa, kad smo osvojili Kup Koraća i Superkup, bili prvi u ABA ligi i Evrokupu nije bila talentovana ekipa. Ona nije dobijala utakmice, već nije htela da izgubi. Teško je kad neko neće nikad da izgubi, jer čim se opustiš dobiće. Oni su mislili da su najbolji. Za mene, ta ekipa je bila emotivno najbolja svih vremena.”
Ne skriva da je ponosan na taj dao karijere.
„Iskreno, da! Ne vidi se medalja, ali tu je uvek sa mnom. Ne znam ko je više napravio – igrači, navijači, treneri… Bila je takva hemija. Na primer, utakmica protiv Virtusa u Bolonji, Teodosić, Marković… Dobiješ jedan udarac malo si ošamućen, dobiješ još jedan. Tokom cele utakmice voda iznad usta, neki put i iznad nosa. Kažem ‘Ne znam kako ću se danas izvući’, a igrači mi uzvrate ‘Ne, ne, izvući ćemo se’. Kako smo uspeli? Nemam pojma.”
Razgovor se spontano usmerio na tužan događaj, prerani odlazak Duška Vujoševića…
„Ono što je Dule ostavio niko nikad neće izbrisati… Čitao sam nedavno da te sreća ništa ne nauči u životu. Sreća je kao doping, kao droga, ali te ništa ne nauči. Sa druge strane patnja te čini boljim. Mislim da je Vujošević naučio prvo sebe, pa onda i druge kako kroz patnju možeš da napraviš velike stvari. Mislim da je on sve krenuo kroz ideju čoveka, ne igrača, ne košarke… Akcija nula je bila njegova akcija. Partizan je ono što jeste i uvek će to biti, ne samo zbog Duleta, ali u dobroj meri i zbog njega. Neću vam lagati, kad sam bio u Partizanu pitao sam sve o Duletu. Imao sam šansu i sa njim da pričam, hteo sam da saznam koji je bio njegov sistem, da nešto zanatski i ‘ukradem’. On je bio svuda, u svakom delu razvoja kluba i igrača ostavio je trag. Na prvom treningu u Bajernu kad sam video Vladimira Lučića shvatio sam da je imao velike trenere. To je nešto što se oseti, vidiš kako razmišlja o košarci i da je uvek, ne potez ispred, nego dva. U odbrani, napadu, emotivno… Rekao mi je: „Mene je Dule naučio svemu.”
U priči o tome koliko je igrača potrebno da bi se izdržao tempo koji nameće kalendar utakmica čuveni Italijan je rekao:
„Najveći problem za Zvezdu, Partizan, Bajern…je što se u petak se ubiješ da preživiš tekmu, a posle 48 sati ideš u malu dvoranu u kojoj te čekaju sedam dana. I na tajm-autu čujem malo šta im trener kaže: ‘Samo trčite, samo trčite, umreće’. Svi kažu da je dobro da velika ekipa izgubi. Jednom, dva puta… Ali da se dešava svakog vikenda nije dobro za košarku. Jer, nećeš ići gore sa malom ekipom, ići ćeš ka vrhu kad velike ekipe naprave nešto veliko. Nije dobro da svakog vikenda šest, sedam timova iz Evrolige izgubi, jer se stvara privid da sa malo para mogu da se naprave veliki uspesi. A to se ne može.”
Nećemo vam otkrivati šta je Trijnkijeri odgovorio na pitanje kad će ponovo italijanski, srpski ili hrvatski klubovi igrati finala međunarodnih takmičenja. Hirurški precizno je dijagnostikovao problem i ponudio rešenje. Koje, pogledajte u video na našem YouTube kanalu. Kao i priču o tome zašto je na relaciji Evropa manji ‘protok’ trenera nego igrača, razlikama u zahtevima i radu sa ove i one strane Atlantika, koledžima i potencijalnim rešenjima za dobrobit Evrope… Kao i uvek kad je reč o Trinkijeriju, dijalog je bio izuzetno zanimljiv i potrajao bi satima da nije bilo njegovih savetničkih obaveza u novom klubu.
Bonus video:



arsenije
Samo za tako nešto treba još malo pojačati ekipu imamo sve fali nam malo mentaliteta u tim završnicama utakmica i malo bolji igrački kadar