Ako mislite da se razumete u fudbal, sedite i porazgovarajte sa Aleksandrom Jankovićem, a onda se zapitajte ponovo, nakon što vam kroz glavu prođe čuvena Sokratova:
“Znam da ništa ne znam”.
I obično to biva tako u životu. Kada težite zapadu – završite na istoku. Ali ako pomešate oba, spojite Belgiju i Kinu, nema sumnje da ste napravili fudbalski miks koji klizi kao – sarma i pečenje na slavi.
U idealnom scenariju, svu doktirnu prenesete na reprezentaciju Srbije, ili voljeni klub, u ovom slučaju – Crvenu zvezdu, ali fudbal ne poznaje bajke.
Sedeo je Janković dva puta na klupi u crveno-belom odelu, i u oba navrata je ostao utisak nedorečenosti uslovljen teškim okolnostima u klubu koji je u najtežim danima okupljao ljude koji su mislili o svemu, osim o – Zvezdi.
O potencijalnom trećoj sreći u Zvezdi, kao i o debelom trenerskom CV-u kojim malo ko može da se pohvali u Srbiji, ali i još mnogim aktuelnim temama – razgovarali smo sa Jankovićem, bezmalo više od sat vremena.
“Ne razmišljam o povratku u Zvezdu. Svi smo našli neki svoj put. Konkretno, taj put je Zvezdu doveo do Lige šampiona i mnogih velikih rezultata. Ne može da se kaže da tu neko nekom nedostaje. Svima nam je dobro, zato i nema potrebe govoriti o toj hipotetičkoj situaciji. Nikada u karijeri nisam voleo da pričam u tom smislu. Iz srpskog fudbala sam otišao 2013. godine i trebalo mi je godinu dana da se energetski obnovim. Sve to je bilo iscrpljujuće za mene i moju porodicu. To rušenje mene i pokušaj da se oteram iz Zvezde je dugo trajao i morao je da se vari svakog dana. Konstantno se po medijima provlačila neka vrsta pljuvanja i obračunavanja sa mnom. Deca su mi tada bila mala i sve to je bilo traumatično. Pojavio se Mehelen, klub sa sjajnom energijom, a u međuvremenu je bilo dosta opcija. Ipak, ništa od toga nije bilo u medijima, jer to nije način na koji funkcionišem. I kada sam potpisao za Mehelen – niko nije znao za to. U narednih 10 godina, potpisao sam pet ugovora u Belgiji i tri u Kini i takođe – niko za to nije znao, kao ni kada sam menjao klubove ili odlazio. U skladu s tim, nisam voleo tu vrstu reklame ili hipotetičku priču kada je moja karijera u pitanju. Kroz godine sam dobio određenu vrstu mirnoće koju ranije nisam imao i sada sam isključivo fokusiran na ambijent i ljude koji žele da rade sa mnom. Kada je to slučaj – uspevam da otključam sav svoj potencijal. I takvi ljudi postoje na različitim adresama. Ne može mene više da impresionira ni ime kluba, ni reprezentacije, ni novac, ni status, već samo entuzijazam. Kada me nešto pogodi i kada osetim da je to to – ulazim sa nenormalnom energijom u posao i to tražim od svih ljudi u sistemu. Ta vrsta hemije nema adresu, nema ni predrasuda. Eto, bio je prvo zapad – manji, pa veći klub, a onda istok i reprezentacija. Mislim da sam pronašao svoj put“, počeo je Janković razgovor za Meridian sport i evocirao dan kada je doneo odluku da upliva u trenerske vode:
“Imao sam operaciju kolena sa 29 godina i Muslin koga sam znao od ranije još iz Francuske me je u momentu rehalibitacije, koja je već došla kraju – pozvao jedan dan i rekao: “Ajde”. Tada je Ratko Dostanić koji je bio asistent, praktično preko noći otišao u Obilić i otvorilo se mesto. Vagao sam i nije mi bilo lako da prelomim. Sutradan sam ga zvao i saopštio mu da prihvatam, sav srećan. Rekao mi je da mora da priča sa Džajom, ali sam u suštini shvatio da je to to. Međutim, zove me i kaže da imamo problem, jer se Džaji i nije baš svidela ideja – mislio je da sam mlad i da ne bih imao autoritet nad igračima. Tu sam se već izgubio i sećam se da sam mu rekao: “Kako sad to, ja već prelomio…”, ali me je u tom smislu smirio i rekao da se ne brinem, već da dođem sutra na trening i da će polako da me uvede u priču. Dogovor je bio da gledam protivnike i radim analizu, te da pomažem u pripremama za utakmice. Dolazio sam od novembra do juna na treninge koje sam gledao sa tribina. U suštini, pre treninga popijem kafu sa Muslinom, objasni mi šta se radi, a onda kada se završi trening, sednemo u kancelariju da rekapituliramo. Kada dođe petak, konsultujemo se oko toga šta treba gledam, i u subotu – oni na svoju utakmicu, a ja na meč narednog protivnika. Tada nije bilo kompjutera, već sam sve morao na papirima da pišem. Uzmem i nacrtam teren, pa čiča Gliše, pa onda gde se kako ko kretao. Pa onda na drugom papiru po linijama tima, pa na trećem individualno igrače. I na četvrtom sam rekapitulirao po obrascima – način igre, ofanziva, defanziva, prekidi i slabe strane. Zaheftam to sve i donesem Muslinu u ponedeljak. Već od utorka je on to ubacivao u treninge i tako je to išlo do kraja sezone. Posle kada smo osvojili titulu, Džaja je popustio i sećam se da sam 5. jula 2001. godine odradio prvi trening kao pomoćnik.”
Kroz “probni” rad – brzo je stekao poverenje Muslina i od leta praktično postao desna ruka prekaljenog trenera.
“Odmah sam dobio zaduženje da radim zagrevanja, taktičke delove i kondicione segmente, jer tada nismo imali trenera zaduženog za fizičku pripremu. Polar satove sam postavljao, učitavao, pravio grupe za trčanje, određivao intenzitet. Bukvalno na početku priprema nisam znao kako se stavlja taj sat, ali šest nedelja kasnije sam pravio programe vezane za to. Takođe, radio sam i taktičke treninge sa napadačima, pa zatim spremao video analizu na VHS kasetama, montirao… Generalno sam uvideo moj autorski rad u čitavoj priči. To mi je bila najveća motivacija, jer sam mogao da osetim da se moja poruka prenosi na ekipu. Prema Muslinu sam uvek gajio veliko poštovanje. Bila je situacija 2005. godine kada smo odlazili iz Lokerena, da su oni meni ponudili da postanem glavni trener. Tada sam imao 33 godine… Nisam želeo to da prihvatim, iz poštovanja toga što sam sa Muslinom došao, i u tom slučaju – sa njim ću i otići. Zajedno smo otišli u Lokomotivu iz Moskve. Ostao sam u dobrim odnosima sa Lokerenom i kada sam se osamostalio, posle tog prvog mandata u Zvezdi – pozvali su me i došao sam.”
BORDO, RADNA GRUPA, RAT SA STOJADINOVIĆEM, CEDULJICE IGRAČIMA, SA PINTO U NIŠU I REČENICA: “Ako si ikada planirao da uradiš nešto za Zvezdu – to je danas.”
“Radna grupa sigurno ne bi došla u klub da smo prošli Bordo. Utakmica je igrana u baš nekom specifičnom kontekstu, pod velikim tenzijama. Meni je ta utakmica na Marakani bila prva, preuzeo sam ekipu praktično dva dana ranije. Niko nije očekivao da uradimo nešto, ali je ostala velika žal zbog revanša. Posle 0:0 u Beogradu, imali smo 2:2 i igrača više u Bordou i morali smo da ih pritisnemo. Nismo smeli da dozvolimo da priđu na 20 metara od našeg gola. Doslovno smo morali da ih držimo na 80 metara, ali smo izgubili hladnu glavu i usledila je lančana reakcija i niz grešaka. Praktično u prvom napadu posle izjednačenja se to sve izdešavalo. To mi je bila pouka i nikada posle toga nisam dozvolio sebi da se zanesem u radovanju. Bila je situacija u Kini kada smo pobedili 2:1 u Bangkoku reprezentaciju Tajlanda, gde su se šalili sa mnom zbog načina na koji sam se radovao. I ta pobeda jeste bila najveća za Kinu u poslednjih sedam, osam godina, ali kada lopta krene sa centra – miran sam. U svakoj takvoj situaciji mi je kroz glavu prolazio Bordo i zameram sebi što sam dozvolio da me obuzme euforija tada. To je za sve nas na kraju bila neka vrsta škole koju smo skupo platili.”
Ipak veruje da je ulazak te čuvene radne grupe koju su činili Dragan Džajić, Nebojša Čović, Slaviša Kokeza i Ivica Tončev – bio i kraj za njega na klupi Zvezde. I kaje se samo zbog toga što nije otišao ranije i to posle pobede u derbiju.
“Čim je radna grupa ušla u klub – bio sam gotov. Za mene je to bio direktan znak da moram da idem. Preuzeli su klub pet dana pred večiti derbi, a ja kao neko ko je odrastao na Marakani, dobro znam da se u takvom trenutku ne napušta Zvezda. I da smo izgubili taj derbi, ne bih otišao, jer se ni to ne radi. Pogrešio sam, jer je nakon pobede od 3:2 trebalo da odem. Oni su pričali da žele da ostanem, ali to nije bilo iskreno. Tu je bilo kakva saradnja – nemoguća. Grupa jeste bila sastavljena od ljudi sa kredibilitetom – Džajićem, Čovićem, Kokezom, Tončevim i Stojadinovićem, ali oni ni bez mene nisu mogli da se dogovore ni oko čega. Još kad uđem i ja tu jednačinu, nastaje cirkus. Znao sam da neću moći da sarađujem sa Stojadinovićem, jer je i pre dolaska u Zvezdu slao određene poruke koje su mi jasno ukazivale na to. Oni nisu hteli da se mnogo talasa na početku, kao i da ostanu bez trenera u sred sezone. Spremio sam derbi u raštimovanim okolnostima i pobedili smo 3:2. Ponavljam – tada je trebalo da odem. Sve to posle se razvuklo i opteretilo klub. Znao sam da priča nema perspektivu, i da nije trunka šanse postojala da tu išta zaživi. Mrcvarenje se završilo utakmicom u Nišu, sredinom marta, a oni su u klub ušli u novembru. Da smo prošli Bordo – oni ne bi ušli u Zvezdu i mi bi kupili određeni mir, ali je pitanje koliko bi to trajalo. U takvoj atmosferi je izvesnije da bi se čekala naredna krivina, jer kada postoji takva struktura ljudi sa političkom potporom, ako oni žele – ući će u klub – pre ili kasnije. Mi bi prolaskom protiv Bordoa kupili određeno vreme, verovatno do kraja te sezone, ali ne verujem da bi se izbeglo to što se desilo kasnije. Partizan je tada kontrolisao sve poluge sistema, kao Zvezda danas. Nismo imali šansu u toj borbi.”
Seo je na Zvezdinu klupu 20. avgusta 2012. godine. Ušao je u brzi voz koji je išao 200 kilometara na čas…
“Svaki trener ima određene zahteve. Moji se baziraju na trkačkom delu, motivaciji, agresivnosti, intenzitetu. Kad god sam preuzeo ekipu u toku sezone – to nije moglo da se primi. Zvezdu sam preuzeo 20. avgusta sa 10 dana prostora da se nešto uradi u prelaznom roku, ali bez dinara. Još gore je bilo u Standardu koji sam preuzeo 6. septembra, u momentu gde se igra Liga Evrope, što znači da su sve utakmice na tri dana, a da je prelazni rok završen. Uz to, nemaš zimsku pauzu da spremiš ekipu. Dakle, mogućnost da fizički utičeš na tim – ne postoji, a taktički je vrlo minimalna jer igraš utakmice na tri dana. Od ekipe sam tražio da ispune ono što mogu. Trudim se da kroz pripreme igrače spremam na izazove, da imam konce u svojim rukama i da znam šta od koga mogu da tražim. U Zvezdi sam uleteo u zahtev gde nemam kontrolu, gde je pripreme radio neko drugi i u skladu s tim – ne znaš kakva je bila ideja, uz ekipu koja je koncipirana i birana za nešto drugo. Da sam pametan – učio bih na tuđim greškama, da sam malo pametniji – jednom bih se razlupao. Ovako sam se dva puta razlupao na isti način. To mi je poslužilo za nauk, jer tri velika projekta u mojoj karijeri koja su bila uspešna sam počeo od nule – mlada reprezentacija Srbije, Mehelen i Kina. Tako da, nema to veze sa Prosinečkim ili Zvezdom, više sa tim da ako hoću da bude kako treba, onda mora da sam tu od početka.”
Zamena mu je bila spremna i pre nego što je ozvaničena. Mesecima se po beogradskim kuloarima pričalo da Zvezda traži novog trenera i da se samo čeka pravi trenutak.
“Sa Pinto je bio fizički u Srbiji u momentima dok smo mi igrali utakmicu u Nišu. Znao sam ja sve to… Ipak, odrastao sam na Marakani i u jednom trenutku me je Zvezda pozvala da se vratim. Retki su ljudi koji imaju priliku da u teškim momentima pruže doprinos voljenom klubu. Napustio sam mesto u reprezentaciji gde sam imao strateški isplaniranu priču. Za tri godine sam postavio dobar sistem. I sistem ispod sistema. Otišao sam da bih došao u Zvezdu, iako sam i tada znao da se priprema smena Vladana Lukića i rukovodstva kluba. Znao sam da ne možeš da ih smeniš, ako ekipa pobeđuje. Svesno sam ušao u to i nemam nikakvu žal. Dan nakon što je Zvezda odigrala sa Radom 2:2 na Marakani su me pozvali, posle Robijeve ostavke, pre toga nismo pričali – i seli smo svi zajedno. Bili su tu svi relevantni ljudi, pripadnici svih struktura kluba i sećam se da mi je jedan čovek, neko ko nije među najisturenijima rekao – “Ako si ikada planirao da uradiš nešto za Zvezdu – to je danas”. Mene je to pogodilo. Prihvatio sam, ali uz to da ostanem do kraja ciklusa u mladoj reprezentaciji. Iz kluba su posle toga zvali Toleta Karadžića koji je odobrio čitavu priču i na taj način smo se dogovorili. Bio je to presedan, jer se nije dešavalo da neko sedi na klupi kluba i reprezentacije u isto vreme. Tako da, moj odnos prema Zvezdi nema nikakve veze sa tom radnom grupom, već sa osećajem pripadnosti. Za devet meseci sam primio jednu platu…”
Iza Jankovića su stali igrači, konkretno – Luka Milivojević je javno apostrofirao Zorana Stojadinovića kao nekoga ko je davao cedulje iskusnijim igračima koji su trebali da na njima sastave tim za koji smatraju da zaslužuje da igra. Direktan udar na struku…
“Nije se ta radna grupa krila u tome da radi protiv mene. Poruka koju pošalješ kada igraču daš ceduljicu da napiše koji tim treba da igra, jasno govori da ne veruješ u trenera. Sa igračima sam uvek gajio jasan i čist odnos, iako smo često imali momente kritikovanja i odstranjivanja iz tima, usled nediscipline i raznih drugih stvari. Sve to je bilo u službi ekipe. Postoje igrači koje sam odstranio iz ekipe, a sa kojima sam danas u odličnom odnosu, jer su shvatili zašto se to desilo. Radna grupa je svim tim potezima prebacivala tenziju na ekipu i slala poruku da im smeta moje prisustvo, jer taj koncept koji su gajili, a koji se bazira na menadžerskom, je potpuno suprotan od mog. Meni je žao što sve to nisam prekinuo mnogo ranije, jer bi time poštedeo Zvezdu određenog vanrednog stanja koje je trajalo.”
OPSTRUKCIJE I 2008. GODINE, PONIŠTEN GOL ZBOG KOG JE OSTAO BEZ TROFEJA I PORUKA: “Želim i ja vama sve najbolje, ali sam siguran da kada odete iz Zvezde – nikada se nećete vratiti.”
“Potpuno isto je bilo i 2008. godine. Odigrali smo u Kuli protiv Hajduka – nerešeno, Partizan je pobedio u Kruševcu, jurili smo se… Završila se sezona, a mene je Toplica Spasojević zvao sutradan i rekao mi: “Odlučili smo da se rastanemo. Ti si sjajan, želimo ti sve najbolje i siguran sam da ćeš se vratiti u Zvezdu, bar još dva, tri puta”. Odgovorio sam mu na to: “Želim i ja vama sve najbolje, ali sam takođe siguran da kada odete iz Zvezde – više se nećete vratiti”. Za sad smo obojica u pravu. Suština priče je da su oni dan posle tog razgovora, predstavili 11 pojačanja o kojima ja ništa nisam znao. Sedeli su kao đaci u Medija centru i potpisivali ugovore. Dakle, to je sve bilo dogovoreno dok sam ja bio na klupi, samo se tražio način da se raziđemo.”
Prvu sudijsku nepravdu i to epskih razmera osetio je na svojoj koži kada je Nenadu Milijašu poništen regularan gol protiv Partizana u kupu. Čitava fudbalska javnost je bila revoltirana, a Janković i dalje ima gorak ukus zbog toga. Upravo tu situaciju navodi kao prvu među tri najbolnija poraza u karijeri.
“Milijašev poništen gol u večitom derbiju u kupu, jer mi je time uskraćena prilika da osvojim trofej u prvoj sezoni u karijeri. Zatim Bordo. I treći je Tadžikistan kada sam sedeo na klupi Kine… Poništen gol na Kupu Azije u 85. minutu na VAR gde nikome nije bilo jasno zašto se to dešava. Korner, golman loše ceni loptu, igrač skače i glavom daje gol. Sudija na VAR poništava, a ja stojim iza njega, gledam u ekran i vidim da ništa nije video. Ipak, okreće se i poništava gol.”
NADMENOST ENGLEZA, ŽELJA ZA OSVETOM, ZLATA VREDAN NENA KRSTIČIĆ I GUDELJEVO GUNĐANJE: “Želeli su da nas zgaze i nisu birali načine da to i urade.”
“Desila se nesvakidašnja situacija, jer sam dobio poziv Zvezde, ali nisam želeo da napustim mladu reprezentaciju. Napravili smo ozbiljno karaketernu ekipu od igrača poput Gudelja, Medojevića, Milivojevića koji pre toga nisu mnogo ni igrali za reprezentaciju. Neki čak nisu ni bili pozivani. Nalepili smo Đuričića sa potencijalom, Lazovića koji takođe pre toga nije igrao, zatim Markovića kao četiri godine mlađeg. Pokrenuli smo entuzijam, lansirali igrače u A reprezentaciju i pred Kruševac smo bili zaista oslabljeni. Nama je osam ili devet igrača otišlo za A reprezentaciju, a i Pantić je imao kartone, i morao je da propusti revanš. Prvu utakmicu smo izgubili 1:0 iz maksimalno lagano dosuđenog penala. U međuvremenu, došli smo u Staru Pazovu iz Engleske gde sam pitao da dobijemo makar Krstičića za tu utakmicu u Kruševcu, jer u A reprezentaciji nije sedeo ni na klupi, a bio je pozivan. Nama je svakako bio izuzetno značajan. Ipak, nismo uspeli… S druge strane, Englezi su iz A tima spustili Hendersona, Zahu, Sterlinga. Iskreno, nismo bili dovoljno opasni u Kruševcu. Realno je bilo da bude 0:0, ali smo u finišu primili gol kada smo svi krenuli napred.”
Utakmicu je obeležio niz vanterenskih nekorektnosti koje su potencirali Englezi. Sve je počelo sa spiskom, a završilo se prepumpanim incidentom u Kruševcu.
“Bili su izuzetno nekorektni, jer su objavili naš spisak pre nas samih i to na zvaničnom sajtu. Mi smo morali da apliciramo za vizu, tako da su znali koji igrači dolaze, ali bilo je nekorektno da to objave pre nas. Ponašali su se tipično njihovo, kao što to čine kolonijalne sile. Mene to inače izuzetno nervira. Od 19 godine sam van zemlje, igrao sam fudbal u Australiji i Francuskoj i taj nadmen stav nikada nisam mogao da podnesem. To me je i motivisalo na kraju krajeva, jer su sve vreme bili prepotentni. Na kraju meča su napravili cirkus i bacili senku na utakmicu. Posle utakmice su upala dva engleska novinara na konferenciju i tražila od mene da se izvinim. Potom je njihov premijer zvao UEFA-u kako bi insistirao da naši ljudi budu kažnjeni. Andrija Milutinović, naš kondicioni trener je dobio dvogodišnju suspenziju. Tada je bio pod ugovorom i sa Metalistom iz Ukrajine, a kada te UEFA suspenduje, klub automatski mora da ti uruči otkaz. Trudili su se da nas zgaze. Nije bilo potrebe za tim. I dalje osećam neku žal zbog toga, jer mi pre dvomeča sa Engleskom – dve godine nismo izgubili. Imam i veliku želju da se ponovo sastanemo.”
Istakao je Janković ponovo koliko je važan sistem. I koliko je važno da igrač želi da bude deo toga i to na primeru Nemanje Gudelja…
“Meni je Gudelj igrao desnog beka u reprezentaciji i gunđao. Govorio sam mu da bude tu, u sistemu. Namestiće se u rotaciji da će se pojaviti desni bek, a da će on ući u sredinu. Znam ja ko je Gudelj i koja je njegova pozicija. Ali kada si u sistemu i pokazuješ mi da si timski igrač koji radi prljav posao, to je mnogo važnije od toga gde si na terenu. Budi mi blizu. Mene za tri godine u mladoj reprezentaciji Srbije niko nije pozvao telefonom, kao ni u Kini. Treneri se često kriju iza pritiska, ali kada ljudi znaju da tebi nije teško da letiš 5000 kilometara da bi video jednog igrača i posle toga rekao – neću ga zvati, jer imam boljeg – time pobijam svaki drugi argument. Pokažem im poštovanje, jer sam gledao igrača, ali sam ti i rekao šta mislim. Ne možeš ništa posle toga da mi kažeš.”
EVOLUCIJA FUDBALA I GREŠKE KOJE SE PRAVE U SRBIJI: “Imamo brze igrače, ali ih ne biramo.”
“Period u Kini me je odaljio od evropskog fudbala. Praktično sam čitave generacije evropskih igrača propustio. Vratim se u Evropu i ne znam u potpunosti kakav je igrač Belingem, recimo. Kako i da znam, kad meni Liga šampiona počinje u tri ujutru, a tokom dana sam pun obaveza. Doslovno sam sve azijske fudbalere znao, ali Evropu sam ispustio. Prvih šest meseci sam iskoristio da putujem i pogledam novine u evropskom fudbalu. Pričao sam sa ljudima koji prave sisteme u ozbiljnim klubovima, bio sam u Mančester Sitiju, Liverpulu, Londonu, Holandiji, Belgiji. I utisak mi je da se neke stvari rapidno menjaju. Sada svi igraju presing i pritiskaju protivničkog golmana, čime se automatski zahteva da ti nađeš način kako da to rešiš bez da ispucavaš loptu. Danas nemaš situaciju u kojoj odbrambeni igrač ima osigurača, ili kako treneri kažu – korekciju. Sve više se igra 1 na 1. U skladu s tim, i profili napadača su se promenili. Nemaš više Žigiće i Kerole, sad su to Mbape i Dembele. Van Persi je bio prvi vinger koji je prešao u špic, posle toga Ronaldo, pa se stvorila “lažna” devetka koju je igrao Mesi. Ne bi me iznenadilo da za pet godina, napadači poput Mitrovića budu “lažne” devetke, a ovakvi aktuelni profili – prave. U nekom starom sistemu, tražili su se visoki defanzivci, snažni, moćni u skoku. Da li oni danas prolaze u modernom fudbalu, ako ti igraš visoko? Super je ako je neko i visok i brz, taj onda vredi 100 miliona evra, ali kako ćeš ubuduće da selektiraš štopere? Prethodnih 40 godina se birao visok, da li će sada početi da se biraju brzi? Nekada si imao pauzu od šest nedelja posle sezone, danas toga nema. Mnogo više utakmica se igra nego ranije. Sport prosto evoluira… I u košarci, danas centri šutiraju trojke, nekada više od plejmejkera. Desi se da Jokić šutne trojku po meču više puta od Mareja. I ako hoćeš na F4 Evrolige, moraš da imaš sve. Duplirane pozicije, pa plejmejkera poput Edvarda, Džejmsa ili Haurda. Ne prolaze više plejevi koji ne mogu da ubace trojku. U suštini – to je moj odmor. Nikada nisam bio tip koji ode na Sejlšele ili Maldive. Za mene je odmaranje da odem da gledam Pariz – Liverpul i u međuvremenu da popričam sa nekim.”
O samoj evoluciji fudbala govori činjenica da su vrhunske evropske škole počele da fabrikuju iste tipove igrača.
“Nekada se u fudbalu tačno znalo iz koje države ti stiže kakav igrač. Holandija pravi vingere, Francuzi snažne vezne igrače, Nemačka golgetere… Sada su svi univerzalci. Da sada na jedno mesto skupimo – Jamala, Gavija, De Jonga, Valverdea, Duea, Olisea, Simonsa, Mekalistera – svi su isti. Razlika je u pet centimetara i pet kila, ali to je to. Različite pozicije, ali isti tip igrača. Ako hoćeš da ideš u tom pravcu, moraš da se prilagodiš. Nećeš više moći da stvoriš Safeta Sušića koji ode u PSŽ i bude ikona. Danas igrači moraju da budu brzi, agilni, tehnički potkovani, da igraju 1 na 1, bez obzira na poziciju.”
Smatra da Srbija u potencijalu može da ima moderne fudbalere, ali da se greši u selekciji, jer se takvi ne selektiraju u najranijem uzrasnom dobu.
“Problem je što se u Srbiji ne selektiraju brzi igrači. Pogledajte Jamala i kakvu morfologiju ima sa 18 godina. On je štrkljast, mršav i to posle 100 utakmica u Barseloni. Možete li da zamislite kakav je bio sa 12 godina? Možda nije bio ni brz, već samo hitar. U Srbiji se ne bira takav, već visok i jak koji u tom uzrastu može da donese rezultat. Bira se neko ko već ima 185 centimetara i ko može da se centra da postigne gol, da se reši utakmica i osvoji neki turnir. Jer kad ti fabrikuješ onog koji biološki dolazi kasnije – to je proces. U Srbiji se ne daje šansa procesu i vremenu, jer je to nešto što dolazi na naplatu kasnije. Ovde se želi sve i odmah, jer su ljudi oročeni i svesni da neće trajati. U Srbiji je fokus na prodaji. U tom slučaju ti ne treba proces, već je dovoljno da ga donekle formiraš, a zatim medijski “guraš” kako bi ga neki klub kupio kao potencijala, a ne igrača. Rezultat toga je da niko od tih klinaca ne uspe da potpiše drugi ugovor u inostranstvu. Potpišu prvi, i to je veština pregovaranja, status, pozicija. On te četiri godine provede po pozajmicama. Na kraju se po običaju vrati tebi.”
NEDELJKOVIĆ, MIMOVIĆ, MIJATOVIĆ, LAZETIĆ I RUPE U SRPSKOM FUDBALU: “Maksimović još uvek nije igrač, nego potencijal, to koliko će ga neko platiti je nebitno.”
“Ne mogu da kažem da su klinci kolaterala, jer su oni protagonisti, ali novac to pravi od njih. U suštini – ne misli se o njihovim karijerama, već bivaju prepušteni sami sebi. Primer Kabića koji iz Vojvodine dođe u Zvezdu kao perspektivan igrač, a zatim ode u Torino, je nešto što je u njegovim očima, kao i u očima njegove porodice i agenata – sasvim normalan put, jer on vredi i samo se čeka da ga neki klub vidi i pokupi. Realnost je druga. Kabić je plaćen 800.000 evra, ako se ne varam, u momentu kada nije bio ni na klupi Vojvodine. Pitanje je koliko ti klinci imaju prostor da išta odbiju, ali moraju da budu svesni da kada odu u Torino, Aston Vilu ili Mančester Siti – neće igrati odmah. Problem nastaje u tome što niko od tih igrača koji odu u inostranstvo na taj način – ne razgovara sa trenerom ekipe u koju ide, a to je predulosv. Sedneš sa trenerom pet minuta, popijete kafu, on ti objasni gde te vidi i šta od tebe očekuje. Na kraju krajeva, pitanje je koliko su treneri upoznati sa tim transferima. Čuli smo i priču da je Mimović sreo Murinja na hodniku. Pohvalili su se nečim čega treba da se stide. Mimović je sa Murinjom morao da priča ranije, pre nego što je transfer realizovan. I onda ako te Murinjo ne vidi – ne ideš u Fenerbahče. Zar nije normalna stvar da igrač čuje šta trener želi od njega i gde ga vidi? Bila je i priča oko Nedeljkovića. Eto – Emeri ga vidi i slično. On dođe u Aston Vilu – prvi bek Meti Keš, ali kad se povredi, ne menja ga Kosta, već Konsa, štoper. Ti dakle nisi ni druga, već treća opcija. Potom odeš u Lajpcig, i čim se to desi – Aston Vila dovede novog beka. Znači oni tebe ne vide i ti moraš da znaš to pre nego što potpišeš, jer u suprotnom gubiš godinu dana. Prošao si tako sa Nedeljkovićem, vidiš da ne igra, ali pumpaš onda Mimovića. Krene u Fenerbahče, pa da li je Slovenija posle – nije, nego je Zenit. I onda ni tamo ne igra. Tu korist imaju samo oni koji uzmu taj novac. Klinci kada ne igraju gube kompetitivnost, i najviše zbog toga trpi reprezentacija Srbije.”
Smatra da je neophodno da igrač ima minute u klubu kako bi bio deo reprezentacije, te da zapravo u tome leži konkurenost nacionalnog tima.
“Prva stvar koju je Gatuzo rekao kada je preuzeo Italiju bila je – “Tražim od Kijeze da igra”. To je kriterijum, jer mora igrač da zna da ukoliko ne igra u klubu – ne može ni u reprezentaciji. Ne sme da se desi da igrač u rasponu od godinu dana imaš više nastupa za reprezentaciju nego za klub. Ili da Zvezda na prvenstvu kadeta ima više igrača u reprezentaciji nego što ima mesta u timu. Kada sam bio selektor mlade reprezentacije Srbije – kod svakog sam išao i svakome sam govorio isto. Naravno, razgovaram i sa trenerom. Ako ga trener ne vidi, kažem igraču da traži drugi klub, jer u suprotnom neće biti pozvan. U redu – biraš lovu – nema reprezentacije. Time šalješ poruku igraču da ti sastavljaš tim, a to je strahovito bitno. Nemam pravo da pozovem nekog ko sedi na klupi nauštrb nekog ko se svaki vikend lomi na terenu. To su fer pravila i mi smo tako došli do toga da u toku ciklusa – više od 10 igrača pošaljemo u A tim.”
Postoje ozbiljne rupe u selekcijama kada je u pitanju srpski fudbal…
“Srpska reprezentacija i dalje počiva na bazi igrača sa Novog Zelanda. Tu su i dalje igrači iz moje selekcije, a ja sam pre 15 godina seo na klupu mlade reprezentacije. Poenta je da proizvedeš igrača koji će proći kroz tvoj sistem, otići u A tim i ostati tamo – sa ulogom. To je bio nama slučaj sa Nastasićem. Moraš da imaš sistem ispod sistema gde već imaš spremnu zamenu kada ti igrač ode u A tim. Danas je najbolja generacija 2001. koja je dala tri igrača u reprezentaciju – Pavlovića, Erakovića i Ilića. Imaš Vlahovića kao 2000. godište, Terzića kao ’99, i najmlađeg Ratkova koji nije bio ni blizu da igra na Evropskom prvenstvu recimo. Tu je i Samardžić, ali on nije formiran u Srbiji. Postoje ozbiljne rupe u selekciji. Mladenović je ’91, Kostić ’92, a Terzić ’99. Ti u sedam generacija nemaš nijednog beka ili levog vingera. Nemaš ni posle Terzića nikog više, a sad ti već 2007. godište igra ozbiljan fudbal. Mi ne možemo više od jednog levog beka za 15 godina da proizvedemo. Levog beka… O čemu onda da pričamo? Eto i plejmejkeri – Katai i Ljajić su ’91, Đuričić ’92, Tadić nešto stariji, ali ti posle toga nemaš desetku. Imaš Samardžića koji ponavljam, nije formiran u Srbiji. Sad se tu gura Maksimović, ali on se još uvek nije pokazao. Trenutno ima svu logistiku sveta, dok se ne proda. Posle ćemo videti da li će biti gurnut pod tepih i zaboravljen kao Mijatović.”
Smatra da se Andriji Maksimoviću čini medveđa usluga i da bi to moglo da dođe na naplatu kao i u slučajevima mnogih koji su prerano otišli u preveliki klub.
“Maksimović mi se sviđa kao potencijal, ali je daleko od gotovog igrača. Jasno mi je da je interesantan klubova, ali novac mi nikada nije bio parametar. Imao sam primer Hasana Bandea u Belgiji. Dete od 18 godina koje smo doveli iz Burkine Faso i koji je eksplodirao za sezonu. Bio je rasterećen, oduševljen što je u Evropi, bez respekta, gazio, trpeo batine, davao golove. Ali dete – nije video ni sneg pre toga, prve cipele smo mu mi kupili. I u momentu kad je krenula druga sezona – PSV zagrize za njega. U toj silnoj trci, dolaze Van Der Sar i Overmars, čelnici Ajaksa, pod pritiskom od medija i navijača sa željom da ga kupe. Nisu oni imali pojma ko je Bande, samo su videli da ga PSV prati. Prodat je za 9.500.000 evra. U tom trenutku, realna cena mu je bila tri puta manja, a došao je za džabe. Zato te priče da Maksimović vredi 20.000.000 evra – ne znače ništa. Nisu garant da će on postati igrač, a svi primeri iz prošlosti nam ukazuju da kad mlad fudbaler ode u veliki klub, obično sledi niz pozajmica. Tako su završila braća Ilić, Gordić, Tedić, Lazetić, Mijatović, Nedeljković. Ako te vodi novac – to je pogrešno. Pritom i ko zna kakvi se tu poslovi prave. Možda je to javnosti predstavljeno kao 20.000.000 evra, a u realnosti će biti drugačije. U realnosti može da bude 5.000.000 evra sa nizom bonusa koji se nikada neće ostvariti. Eto – još 10.000.000 evra dobija klub ako igrač može da skoči pet metara u vis i preskoči trešnju ili ako se zaleti i obori svetski rekord u skoku u dalj.”
FUDBAL U KINI I KORONA KAO NAJVEĆI NEPRIJATELJ: “Ako te pitam da mi u kafiću nađeš 10 Srba koji su maksimalni profesionalci, hoće li biti lako? Neće, ali to ne znači da ih nema, već samo da će ti trebati malo više vremena i malo veća kilometraža da ih nađeš.”
“Iza mene je bio desetogodišnji rad, sastavljen od vremena provedenog u Belgiji i Kini. Namestilo se da sam u Kini bio za svo vreme korone i u dubokom procesu, prošao od mlade reprezentacije godina – do A tima. Bili su to ekstremni uslovi, jer je korona dobrano usporila kineski fudbal. Gotovo da se ništa nije ni igralo, tačnije jeste, ali u nekim uslovima hibernacije i babla, da se ispoštuje forma. Bez intenziteta, tempa, stranaca, publike. Mi smo iz tog perioda počeli kvalifikacije za Svetsko prvenstvo, a zatim i otišli na Azijski kup. Dešavalo se da kad je korona počela, imam igrača koji ima 31 godinu, a da kad se korona završila – 34. U tom međuvremenu, on je “peške” igrao fudbal. Bio sam i daleko od kuće, dve godine nisam došao u Beograd, jer me je i ta čitava situacija motivisala da se dodatno napregnem. Kad se sve to završilo, bio sam psihički iscrpljen i trebalo mi je da se resetujem. To se ne meri vremenom već količinom energije koju povratiš. Evo sada, posle nešto više od godinu dana, zaista se osećam kao da sam u potpunosti spreman za nove izazove. Želim da krenem da radim.”
Odlazak u Kinu prihvatio je kao svojevrsni izazov da ono što je implementirao u Belgiji – prenese u reprezentaciju, i to istočnu…
“Nisam ishitren čovek, već sebi jasno postavljam ciljeve. Još 2010. godine sam krenuo da radim na pravljenju sistema baziranom na fabrikovanju igrača koji počiva na povezanosti omladinske škole i prvog tima. Danas se, osim Real Madrida, Mančester Sitija i Bajern Minhena – svi bave time. Samo ta tri kluba, i eto možda Barselona, ne dovode igrača da bi ga posle prodala. Godinama sam obilazio reprezentacije i klubove kako bih od svakog pokupio nešto i to oblikovao u sopstveni sistem. Imao sam viziju da kao zvezdaš to implementiram u moj klub. Posle 2008. godine kada sam otišao u kontekstu u kom jesam – znao sam da ću se vratiti. I četiri godine kasnije – povratak je bio haotičan, gde sam uleteo u tim tokom sezone, bez novca i ičega. Otišao sam posle u Mehelen sa tom idejom, i lansirali su se igrači, sportski direktor, pa na kraju i ja – na viši nivo, otišao sam u Standard. Hteo sam da sa izazovem sebe i u dijametralno suprotnom kontekstu – reprezentaciji u Aziji – postavim to. Bio sam spreman da iz Lige Evrope odem u reprezentaciju Kine do 20 godina. To nije nivo, već tri nivoa ispod. Tražio sam garancije u smislu prostora i vremena da okupljam reprezentaciju van tih termina, što je samo Kina mogla da mi omogući. Imao sam dosta vremena da radim sa igračima, daleko više od drugih selektora. Praktično je to bio svojevrsni miks kluba i reprezentacije. Imao sam višestruke ciljeve koju su se bazirali na tome da lansiramo igrače, pariramo drugim reprezentacijama i ostvarimo rezultat. Sve je došlo – osim rezultata. Sada 40 igrača iz te selekcije igra u Superligi Kine, što je odlično. Ta liga je nakrcana domaćim igračima, jer Kinezi gotovo da ne igraju u Evropi, te je i konkurencija paklena. Imao sam izazov i kada je u pitanju njihova psiha. Kod njih je prirodno da što manje rizikuju i uvek će dati prioritet starijem igraču, jer su sigurni da to znači mir u svlačionici. U suštini – mlad igrač je miran kada je rezerva starijem i to ih dosta košta fudbalski. Kada imam cilj – ništa ne može da me poremeti. Bilo je iscrpljujuće, ali je rezultiralo time da i kada sam odlazio iz reprezentacije do 23 godine u A tim, uslov saveza je bio taj da nađem trenera Srbina koji će da me zameni. Tako je Dejan Đurđević došao u Kinu.”
Ne generalizuje Janković, ali se oslanja isključivo na svoj rad i posvećenost.
“Ako te pitam da mi nađeš u kafiću – 10 odgovornih Srba koji rade, ustaju u sedam, ne kasne na posao, ne pitaju za platu, ne traže slobodne dane, hoće li biti lako? Realno neće. Znači li to da ih nema? Ne znači. Sad da odeš u Minhen, u neku pivnicu, moraćeš da ih obiđeš dve, tri, ali ćeš naći 10 takvih vojnika. E ima ih i u Srbiji, samo ti treba malo veći radijus kretanja i više vremena. Možda ih nećeš naći za dva, tri dana, ali za mesec sigurno hoćeš. Ako znaš šta tražiš – to ćeš na kraju i naći. Svih mentalnih sklopova ima svuda. Ne treba generalizovati, ali treba posmatrati šta fudbal traži. To je improvizacija, timski duh, da ispravljamo tuđe greške, da se pobijemo, da nas boli, da idemo preko granice bola za tim. U Srbiji ćeš to da nađeš za pet minuta. I to ne 10 takvih, nego 20. U Kini ćeš takve morati da tražiš malo više, ali ćeš ih naći i to obično neće biti oni koji se medijski promovišu ili se dopadaju publici. U tom slučaju – moram da budem savršen u svom poslu i da gledam sve igrače, te parametrima objasnim zašto sam nekog izabrao. I onda kada se moj spisak koji je nepopularan za javnost pojavi – da budem spreman da istrpim kritiku. Moraš da gledaš i one koje nećeš zvati. Lično sam više gledao igrače koje nisam zvao, nego one koje jesam. Kada je prošla korona i kada je bila najezda stranih trenera u Kini, sve su prepoznali, jer to su i njihovi zahtevi. Zato iz te moje selekcije toliko igrača i nastupa u Superligi Kine.”
ELITNA GRUPA ZA KOJU SE KVALIFIKUJEŠ KROZ ŠKOLU I UTAKMICE: “Ako ne možeš zapamtiš jednu informaciju i ponoviš je pet puta bez greške – nisi za ozbiljan fudbal.”
“Igrač ima dva parametra. Prvi je škola gde postoji čovek iz kluba koji kontroliše sve vezano za to. Ponašanje, ocene, vaspitanje i ukoliko nešto u toku nedelje nije bilo kako treba, igrač gubi pravo da trenira u takozvanoj “Elitnoj grupi”. Dakle – mora da shvati da i u školi predstavlja naš klub. Ako ima određeni problem sa nekim predmetom, svi ćemo se potruditi da mu pomognemo, ali bilo kakva bahatost – ne može da se toleriše. Drugi parametar je učinak, jer kada dođe na trening u sredu, to znači da je u subotu imao utakmicu u kojoj je dobio određene zadatke koje mora da ispuni. Ukoliko ne uspe da ih ispuni – ne može da dođe na trening. Ako nešto može da se koriguje – korigujemo momentalno, ali ako nije na nivou što se tiče škole i utakmica – gubi pravo na trening u toj grupi. Ne može tu njega menadžer ni da kandiduje, ni da ubaci, ni da izbaci, niti da se meša u bilo kakvu priču, jer to su stručni razgovori. Moraš da budeš jasan, jer u tom slučaju štitiš sistem“, rekao je Janković i nastavio u dahu:
“Ako si bočni igrač, moraš da stojiš 50-50 i da budeš pod uglom tako da tvoj prijem bude pozitivan, a sledeći pas ide napred. Prošli put sam ti objasnio, korigovao, jer nisi stajao gde treba. Sada radimo pola sata indvidualno to da naučiš, i onda ulaziš u grupni trening. Kada ispraviš to, zaustavljam trening, kažem ti “bravo” i u tom momentu si deo grupe. Dakle, od pet takvih situacija o kojima pričamo – svih pet moraš da rešiš kako smo se dogovorili. Ako rešiš četiri – nema te na treningu. Moj ultimatum je tvoj sistemski problem koji te eliminiše iz ozbiljnog fudbala i ako te probudim u tri ujutru – moraš da znaš da to izvedeš. Ako ne možeš, pokazuje mi da nisi mentalno sposoban da nosiš jednu informaciju i u tom slučaju mi ne trebaš. Taj odnos nije ličan, već se bazira na sistemu. Jer mi u tom iznošenju lopte dolazimo do tebe i tvoje kretanje lepimo na ono što sledi. Ne dozvoljavam da nam pokvariš to. Jer ako primiš loptu na krivu nogu – kvariš nam sve. Ako primiš kako treba, bez driblinga izbacuješ šest igrača. To je ozbiljno važna uloga. Ali ima igrača koji poseduju talenat, međutim – nemaju koncentraciju. I ne radi se tu da je uloga bitna jer ćemo posle toga dati gol, već jer svako može da pokvari sistem. Dakle, nije lično. Ako ne možeš ti – naći ću nekog ko može“, rekao je Janković za Meridian sport.
BONUS VIDEO:
jelenamilosevic540
Kad tad bi ja njega vratio da bude trener Zvezde,ozbiljan strateg