Italijanski fudbal umire. Ne na velikoj sceni, ne pred očima Evrope, već polako, u tišini nižih liga koje su decenijama činile srž sportskog duha Azura. Ono što se događa ispod površine Serije A nije privremeni poremećaj. To je sistemska kriza koja traje godinama i koja sve više nagriza temelje kalča. Fudbalski klubovi koji su pre samo nekoliko decenija predstavljali regionalne simbole i vaspitavali generacije igrača nestaju jedan po jedan, ugušeni u dugovima, prepušteni zaboravu, dok sistem ćuti. Ili još gore, okreće glavu.
Timovi iz Serije A su prethodnih sezona imali nekoliko zapaženih evropskih uspeha. Inter je igrao dva finala Lige šampiona u tri godine – poslednji put prošle subote kada je pregažen od Pari Sen Žermena sa 5:0 – Roma je osvojila Ligu konferencije pa dogurala do završnice Lige Evrope, a Fiorentina je nanizala dva finala u trećerangiranom kontinentalnom takmičenju. Na prvi pogled, čini se da se kalčo vratio u vrh. Da je situacija obećavajuća. Ali to je samo privid. Iza tog uspeha krije se duboka pukotina.
Infrastruktura je zastarela, omladinski pogoni zanemareni, a tribine ne baš pune. Nacionalni tim, nekada neprikosnovena sila, četvorostruki šampion sveta, nije se plasirao na dva uzastopna Mundijala. Debakl od 3:0 u Norveškoj na startu kvalifikacija za narednu svetsku smotru još jedan je bolan udarac. Sponzori se ne zaleću, talenat se rasipa, a entuzijazam opada.
Sve u svemu, veliki paradoks. Nekoliko klubova, posebno velikani iz Milana, Torina, Rima, Napulja i Bergama održavaju iluziju stabilnosti, dok većina ostalih propada. Sve više klubova gasi svetlo u tišini, bez pompe i bez medijske pažnje. Ti sastavi, često duboko ukorenjeni u lokalne zajednice i sa bogatom istorijom, nestaju bez oproštaja, bez pomoći i otpora.
Gotovo da ne prođe godina, a da se ne desi neka nova žrtva. Tradicionalne ekipe kapituliraju pred neizdrživim dugovima i administrativnim greškama. Stečajevi, oduzimanje bodova, neisplaćene plate, blokade računa… Sve je to postalo gotovo uobičajena stvarnost Serije C i D, odnosno trećeg i četvrtog ranga.
Klubovi koji su pre više od veka osnovani kao ponos lokalnih zajednica nestaju bez da iko digne glas. Upravo oni koji su činili žile kucavice kalča, neverovatno popularnog na Balkanu tokom devedesetih godina prošlog veka. Oni su školovali mlade, pružali šansu talentima.
Geografski i ekonomski jaz između severa i juga zemlje reflektuje se i na terenu. Dok klubovi sa severa uživaju podršku moćnih industrijskih partnera, imaju savremene trening centre i ozbiljne planove, jug i dalje tavori u siromaštvu i improvizaciji. Milan, Inter, Juventus, Atalanta s jedne strane, naspram klubova poput Ređine, Salernitane ili Barija sa druge.
Ekipe sa juga Apenina jedva preživljavaju. Čak i kad se neka domogne Serije A, kao da već u startu zna da joj je boravak među nacionalnom elitom privremen. Bez strategije, investicija i institucionalne podrške, takmičarski ishod je unapred poznat. Surovo, ali dokazano.
Situacija u Seriji C tokom sezone 2024/2025 prelazi granicu alarmantnog. Više klubova je doživelo potpuni kolaps. Taranto je eliminisan iz takmičenja pošto mu je oduzeto 19 bodova zbog administrativnih prekršaja. Turis je doživeo sličnu sudbinu zbog neplaćenih obaveza prema državi. Mesina je ispala u Seriju D, uz ozbiljnu opasnost od potpunog gašenja i sumnjive promene vlasništva koja je završila pod istragom.
Pored njih, Fođa, Lukeze, Triestina i Kazertana se bore sa dugovima i potencijalnim gašenjem. Čak i Kozenca, koja je tek ispala iz Serije B, nije sigurna da će moći da se registruje za novu sezonu. Prema podacima iz medija sa Čizme, čak osam klubova iz Serije C možda neće dočekati sledeću takmičarsku godinu.
Italija u blatu sopstvenih iluzija
Predsednik Fudbalskog saveza Italije, Gabrijele Gravina, priznao je razmere katastrofe i najavio restrukturiranje. Plan čelnika je da smanje broj klubova u Seriji C sa 60 na 40, kako bi se redukovali troškovi i povećala konkurentnost. No, ova mera dolazi možda prekasno. Od 2000. godine, više od 180 klubova je bankrotiralo, u proseku sedam godišnje. To nije incident, to je obrazac.
Letnji pokušaji pomoći, poput onog koji je sicilijanska regija odobrila Trapaniju u iznosu od 300.000 evra, dodatno su zakomplikovali stvari. Odluka je izazvala sumnje u sukob interesa, budući da je pravni zastupnik kluba sin predsednika regije. Umesto da obnavlja poverenje, ovakva praksa dodatno je urušila kredibilitet sistema.
Lega Pro najavila je reforme, od limitiranja pozajmica iz viših liga, do uključivanja mladih igrača.
“Platni limit je jedan od predloga za novi mandat. Nedavno sam održao prvi sastanak upravnog odbora na kom smo otvorili ovu temu. U narednim nedeljama imaćemo stalne radne grupe. Želimo da ga uvedemo od sezone 2025/2026. Moramo da ga modelujemo na osnovu evropskih primera koji funkcionišu. Moramo da kontrolišemo troškove inače će fudbal implodirati. Ako finansije nisu u redu, ne možete igrati fudbal”, rekao je predsednik Lega Pro Mateo Marani.
Nekada je Serija C bila rasadnik talenata. Klubovi su živeli od prodaje igrača, a njihove omladinske škole bile su mesta rađanja budućih šampiona. Taj model je odavno propao. Veliki timovi su preuzeli potpunu kontrolu nad skautingom, a mali nemaju resurse da zadrže mlade ni do punoletstva. Transferi više ne postoje.
U toj stvarnosti, Serija C opstaje kao privid. Iako obuhvata klubove iz cele Italije, sve više liči na geografsku fikciju, odnosno mrežu koja umesto strasti nudi dugove i beznađe.
Italijanski fudbal se gasi bez potresa. Umire tiho, svakim novim bankrotom, svakim stadionom koji zarasta u korov, svakim detetom koje odustane. U zemlji koja je svetu podarila fudbalske ikone i nebrojene legende, osvojila četiri Svetska prvenstva, ovakva erozija je nacionalna tragedija.
Bonus video:
andrija.djulovic
Kad ovo pročitamo shvatimo da je u Italiji gore stanje nego kod nas na Balkanu.