Pravo niotkuda se Nikola Ninković vratio u srpski fudbal… Tiho i neopaženo stigao je u Odžake, potpisao za Tekstilac i na dva meča ostvario dve pobede – uz loptu u mreži Spartaku.
Dakle, kvalitet je tu i sve je isto, ali popularni Džigi više nije isti. Od buntovnika u telu dečaka, postao je zreo, elokventan i smiren čovek, svestan svojih propusta, ali i zahvalan prilici da se još uopšte i bavi fudbalom posle svega što ga je zadesilo kroz karijeru.
Meridian sport te časti – registruj se i osvoji 5.000 dinara za sport i 500 besplatnih spinova!
Bilo je tu i fudbalskih, onih manje fudbalskih stvari, borbe sa sopstvenim demonima, ali i za život. Sve ga je to oblikovalo u ono kakav je sada – pošten prema sebi i istrajan u svom putu. Da igra fudbal dokle god može da stoji.
Posle Partizana, Đenove, Askolija, Breše, Borca i gruzijskog Torpeda – usledio je izazov sa kakvim se nije susreo mnogo puta do sada, a to je borba za opstanak.
“Povratak u Srbiju se desio slučajno… Imao sam dogovor oko produžetka saradnje u Gruziji, međutim, došao je novi trener Nemac, koji je imao sasvim drugu viziju i planove. Na kraju se nismo ni dogovorili, a u međuvremenu sam odbijao i neke ponude zbog toga što sam mislio da ću ostati u Torpedu. I sada vidim da tog trenera ubijaju tamo, uzeo je samo četiri boda od kako je tu… Pojavile su se neke opcije za Kinu, međutim, ni to se nije ostvarilo, pa sam se čuo sa Jovanom Miletićem iz Tekstilca, brzo smo se dogovorili. Opet, bolje je da se vratim i imam minute, najviše treninge, nego da sedim kući. Smatram da mogu da im pomognem, kao i oni meni, super sam se snašao i uklopio, stvarno sve pohvale za klub, ljude koji rade u njemu i igrače. Naravno, svaka čast i za Slavka Matića, sa kojim sam radio samo nekoliko dana, a i Bojana Krulja, koji je odličan mladi trener”, počinje Ninković razgovor za Meridian sport.
Za razliku od prvog dela sezone, Tekstilac je prijatno iznenađenje ovog proleća i partijama u poslednjih nekoliko kola pokazuju da bi spas mogao da dođe i znatno ranije od očekivanog, a dolaskom nekadašnjeg fudbalera Partizana – šanse drastično rastu.
“Uspeli smo da dobijemo dve poslednje utakmice, Niš i Spartak za vikend. Dve i po godine me nije bilo, lepo je postići gol zaista. Više sam razmišljao kako da sačuvam rezultat, ali hvala Bogu što me je nagradio za pogodak. Znači mi mnogo na samopouzdanju i meni lično, video sam i neki komentar na internetu – Živ je Džigi, umro nije. Tako da mi baš drago zbog gola i naših pobeda, da vide ljudi da sam živ.”
Tekstilac se osvetio Spartaku na terenu, Džigi Ninković pečatirao trijumf
Saobraćajna nesreća pre nekoliko godina umalo je bila kobna za Ninkovića, ali srećom se sve završilo u najboljem redu. Neko će reći sudbina, neko slučajnost.
“Bilo je teško… Prvo zbog toga što sam par meseci pre nesreće imao na stolu ugovor od Bašakšehira, koji, slobodno mogu da kažem zbog tuđe greške nisam potpisao. U pitanju je jedan poznati menadžer, bivši sportista, da ga ne imenujem sada. Takođe, tada me je želeo i Krotone i kada sam ga pozvao da mu kažem da me hoće Italijani, da bi mi rekao – ako misliš da si igrač za njih, idi tamo. Sve se to dešavalo poslednjeg dana prelaznog roka, ja nisam otišao u Krotone, a ni u Tursku jer je sve to propalo. Prihvatao sam to takvo kako jeste, naučio sam da se ne vraćam nazad i da nema žaljenja. Nisam baš za 100 posto kriv, neka bude da jesam za 60, 70%. Vreme ne mogu da vratim, niti da padam u neki bedak, verovatno bi mnogi batalili fudbal. Dok mogu da stojim neću odustati od fudbala, ne zanima me šta drugi pričaju.”
Nekada upornost nije dovoljna… Sačuvao je zdravlje, međutim, usledili su novi problemi i to najviše na njegovu štetu.
“Posle udesa se sve okreće na tu mračnu stranu… Potpis za Brešu, pa tužba sa njima, mislim da je to jedinstven slučaj u svetu fudbala. Trener iz Askolija me je zvao, kao i predsednik kluba, ubeđivali su me da dođem i taj dan kada sam došao – taj isti predsednik je dao otkaz tom istom treneru, a meni su našli razlog da me “obore” na lekarskom pregledu i ne potpišem ugovor. Van svake pameti, tužim se sa njima, čekam da naplatim Bože zdravlja. To je nešto što me je unazadilo, da ne kažem i upropastilo karijeru. Izgubio sam radnu dozvolu, njihove papire. U kontaktu sam sa dva trenera, zvali su me u koji god klub da su išli, međutim, više stranac ne može u Seriju B, uveli su nova pravila i ja bez papira Evropske unije ne mogu nigde. Napravili su mi pakao od života”.
Priznaje Ninković da je oguglao na razne priče i komentare drugih, koji su ga u vreme kada je bio u Partizanu pratili na svakom koraku.
“I sada kada sam došao u Tekstilac mi pričaju: gde ćeš tu, šta ćeš tamo? Jednostavno, to je realnost. Kao da ja ne bih voleo da odem u Real Madrid… U Tekstilcu sam, ćutim radim, prihvatam tako kako jeste, možda bude nešto bolje. Dođe dan i kada ti se sve skupi, razmišljaš šta i kako, ali normalno je sve to.”
Raspored doigravanja u Superligi: Kuvaće za izlazak u Evropu, ništa manje za opstanak u eliti
Ceo tok priče nekako sam navodi na pomen Partizana, a malo je poznato da Džigi usred boravka na Čizmi spakuje kofere i vrati se na mesto gde je sve počelo…
“Godinu i po dana sam već bio u Đenovi, pojavila se opcija da idem na pozajmicu… Pričalo se o Bariju, Empoliju – gde sam i otišao, ali i Partizanu. Okrenuo sam tadašnjeg člana uprave, visoko pozicioniranog i rekao mu da sam voljan da se vratim, da to ništa ne bi koštalo Partizan, gde su oni rekli da će se javiti. Naravno, na tome je i ostalo.”
Ne krije ogorčenost na rad prethodne uprave, kao i situacijom koja je Partizan zadesila. Ipak, ono što ga i dalje pokreće i tera da veruje u čuda je – ljubav prema klubu.
“Isti ti ljudi su umeli da zahvaljuju i javno i privatno.. Da mi pričaju kako je Humska uvek moja kuća, kako sam ispao gospodin što sam oprostio toliki novac, a onda se dogodi ovo. Znali su ljudi u klubu da ja nisam neko ko će biti njihov igrač, da ćuti i trpi nepravdu ili klima glavom. Da se ogradim, nisu svi bili takvi, znao sam šta su očekivali i hteli, ja na to nikada ne bih pristao. Iskreno da ti kažem, kakvi su ljudi radili tamo i sve to, ne bih voleo da se sretnem sa nekima od njih, a kamoli da sarađujem. Nažalost, u poslednje vreme se dosta potencira ta neka ljubav prema klubu od svakoga ko prođe kroz Humsku i već mi se to smučilo. Svi znaju šta meni Partizan predstavlja u životu, jasno je da sam želeo, želim i uvek ću želeti da se vratim u taj klub. Ako ne kao igrač, onda u nekom drugom svojstvu.”
Igrač je postao pre skoro 15 godina, kada je bilo neko drugo vreme… Tada su mladi dobijali šansu samo u slučaju vanserijskog talenta i nečeg neviđenog do tada, a debi za prvi tim je usledio pre punoletstva.
“Nisam ja u tom momentu imao neku širu sliku i predstavu o svemu tome. Igranje za Partizan sam doživljavao na totalno drugačiji način. Kakav novac, kakav ugovor, ništa me nije zanimalo, samo postojanje u tom klubu mi je bilo dovoljno. Da ne nabrajam koliko je tih “preletačevića” bilo, koliko je igrača koji su navijali za Zvezdu kada su došli u Partizan, pa su postali najveći navijači. I oni koji su moji drugari, to ne menja ništa, ali ja od kako znam za sebe znam za crno-belo. To mi je bilo ostvarenje sna, nisam igrao igrice, pravio matematike kako bih otišao dalje i napravio neki transfer, ja sam život vezivao samo za Partizan i on mi je sve u životu.”
Ne rezonuju svi stvari isto, svestan je toga Ninković. To što je on osećao i što oseća i dan danas, jednostavno, ne mogu svi da razumeju. Lepe dane pamti, one loše potiskuje – želeći da slika uvek bude kao i prvog dana – najlepša moguća.
“Dovoljno mi je bilo samo da budem uz seniore kluba. Sve te igrače koje sam kao mlađi jurio po Teleoptiku za autogram, sliku, dres, kopačke… Bilo šta od njih. A, sutra ideš sa njima na pripreme. Pomenuo si da je Partizan tada bio jači, osvajali smo titule, igrali Evropu, ali – para nije bilo nigde. I to nam nije smetalo, iako nismo primali platu po nekoliko meseci, bila je zdrava energija, fenomenalno društvo, hemija, momci neverovatni i smatram da je to zajedništvo bilo ključno u svim tim godinama. Postao sam i najmlađi kapiten u istoriji Partizana, ne znam da li sam bio punoletan… To su neki momenti koji ti se urežu u život. Golovi za pobedu u devedesetom minutu, traka oko ruke protiv Bilbaa sa Adurizom, Injakeom, Susaetom. Ma, mnogo je momenata koji su bili neverovatni, ali svaki dan tamo je bio nešto novo.”
Kako se razgovor bliži kraju, tema o trenutnom stanju kluba nije mogla da se preskoči…
“Svi koji volimo Partizan moramo da budemo svesni da je to prosto tako i da ne može preko noći da se promeni. To su rekli Peđa i Danko kada su došli, da nije normalno očekivati da će to ići brže nego što trenutno ide. Milion je tu problema zatečeno, ali bitno je da ide na bolje. To jest, najbitnije je da su oni koji su bili konačno otišli i da više ne prilaze klubu. To je najvažnije od svega, jer gore od onoga što su radili – ne može biti. Nadam se da će se proces oporavka ubrzati i da će Partizan da se vrati tamo i gde zaslužuje da bude” čvrsto se nada Ninković i završava priču za naš portal.
Raspored doigravanja u Superligi: Kuvaće za izlazak u Evropu, ništa manje za opstanak u eliti
BONUS VIDEO:
kluka4002
Hoce čovek da iskoristi još malo vremena sto moze da provede na terenu pametan
nemanja.stanisic
Dobro da je nasao ekipu u kojoj moze da igra!!!!