Breme u vidu slavnog prezimena nije ga pokolebalo da već kao tinejdžer zaseni zahtevnu i oduvek kritički nastrojenu domaću pozornicu. Ubrzo su na videlo isplivale čari fudbalskog DNK, nasleđenog od oca, a golovima je na Banovo brdo privoleo skaute brojnih bogatih klubova.
Meridian sport te časti – registruj se, uplati 500 i preuzmi odmah bonus od 3.000 DINARA!
Nedovoljno dobar izbor sredine, učestale povrede, ali i prekomerna doza očekivanja, sputali su Vanju Vučićevića da u seniorskim vodama nastavi baš tamo gde je stao sa epitetom jednog od najperspektivnijih napadača u Srbiji. Sin čuvenog Partizanovog asa, Nebojše Vučićevića, posle epizoda na Marakani, na primamljivim inostranim destinacijama i srpskom niželigaškom društvu, pronašao je sreću u “komšiluku”.
Nekadašnji omladinski reprezentativac naše zemlje namestio je nišanske sprave u Crnoj Gori, gde se istovremeno bori da u elitni rang vrati Rudar iz Pljevalja, ali i osvoji naslov najboljeg strelca takmičenja. Dvocifren golgeterski učinak bio je povod za razgovor sa Vučićevićem, koji je u intervjuu za Meridian sport otvorio stranice leksikona uspomena i dotakao se mnoštva zanimljivih detalja iz dosadašnje karijere.
“Oscilacije i brojne povrede obeležile su nekoliko prethodnih godina moje karijere. Bilo mi je veoma teško da pronađem sredinu u kojoj ću dobiti pravu priliku da uhvatim ritam i ponovo zaigram na visokom nivou. Ljudi iz Rudara su mi pružili poverenje i to mi je veoma značilo. Borimo se za povratak u elitu. Idemo po pobedu na svakoj utakmici, što meni kao napadaču apsolutno prija. Igramo dinamičan, ofanzivan fudbal, postižemo golove. Dobro nam ide za sada. Trenutno smo drugi, ali uskoro nas očekuje derbi sa ekipom Mladosti koja nam beži samo dva boda. Eventualna pobeda odvela bi nas na lidersku poziciju”.
Statistički posmatrano, sa 11 recki, aktuelna takmičarska godina najbolja je u karijeri 26-godišnjeg Beograđanina.
“Postigao sam devet pogodaka u prvenstvu i dva u Kupu Crne Gore. Zatresao sam mrežu prvoligaša – Petrovca i Sutjeske. Sada sam na dvocifrenom učinku što me raduje. Nažalost, najbolju sezonu statistički igram tek sada sa 26 godina”.
Vanja je domaću javnost impresionirao kao đak Čukaričkog. Briljirao je u omladinskom pogonu Brđana, a partije u belo-crnom dresu privukle su pažnju skauta sa različitih lokacija Starog kontinenta. Razvoj situacije pratio je iz senke i slavni Atletiko Madrid, dok je Crvena zvezda uspela da pobedi sve oponente – računajući i one najupornije iz Skandinavije.
“Prilikom prelaska iz juniorske u seniorsku konkurenciju smatram da je najbitnije pronaći adekvatnu sredinu. Neophodno je pogoditi sa izborom kluba u kojem ćeš dobiti priliku da konstantno igraš i napreduješ. Imao sam na raspolaganju mogućnost da ostanem u Čukaričkom, ali nisam… Siguran sam da me je čekala značajno veća uloga nego što je to potom bio slučaj u Crvenoj zvezdi. Stranci su, sasvim logično, u skladu sa primanjima i očekivanjima, bili u prvom planu. Kao mlad igrač u Crvenoj zvezdi mogao si samo da se boriš i čekaš svoju šansu. Suočio sam se sa mnogo pehova, počev od povrede metatarzalne kosti… Izgubili smo potom titulu na Voždovcu. Jednostavno se nije namestilo, nisu se sklopile kockice. Ne mogu da grešim dušu. Bilo je meni lepo u Zvezdi, ali ne mogu da se otmem utisku – žao mi je što nisam više igrao”.
Prethodno je dugo Vučićević vagao o imenu novog kluba, ali kako se kasnije ispostavilo, stavljanje parafa na ugovor sa crveno-belima iz Ljutice Bogdana usporilo je razvoj njegovog profesionalnoh puta. Strast i snovi su pobedili finansije, ali ni to nije odigralo presudnu ulogu…
“Čukarički mi je nudio mogućnost da ostanem, a Zvezda nije bila jedini tim koji me je želeo. Imao sam na stolu ponude Brondbija i Brage. Menadžeri su neprestano zvali. Smatrao sam da je jedna uspešna sezona na Marakani idealna odskočna daska za dalji razvoj karijere. Verovao sam da ću tako pronaći put do odličnog inostranog transfera, međutim, očekivanja se nisu obistinila. Finansije mi nikada nisu bile prioritet. Da sam se vodio tom politikom, ne bih obukao crveno-beli dres. Brondbi mi je nudio mnogo više novca od Crvene zvezde. Želeo sam da se dokažem u Zvezdi, pa tek onda realizujem transfer, iako sam eventualnim potpisom za Dance mogao da rešim ličnu egzistenciju. Ništa nije išlo po planu. Kasnije sam otišao u Rusiju. Ipak nije bilo sve toliko loše”.
“Sve novinare na konferencije je zanimalo šta mi je otac rekao u vezi dolaska u Zvezdu”
Žestoka konkurencija na stadionu “Rajko Mitić” učinila ga je boljim igračem, ali ujedno u velikoj meri smanjila prostor za minute na terenu. Uprkos svemu, Vanja se rado priseća saradnje sa iskusnijim kolegama, u godinama poćetka Zvezdine ekspanzije i povratka na evropsku smotru.
“Mnogo sam naučio od iskusnih napadača kao što su Ričmond Boaći i Aleksandar Pešić. Boaći je stigao nekoliko meseci pre Aleksandra. Trudio sam se da kradem zanat. Po mom mišljenju, bilo je potrebno da mlađi igrači tada dobiju ozbiljniju priliku. Nisam jedini koji je sedeo na klupi. Istu sudbinu delili su Uroš Račić, Luka Adžić, kasnije i Luka Ilić. Račić je potom i zaigrao, ali Adža i ja vrlo skromno. Siguran sam da smo zaslužili više. Srećan sam što sam delio svlačionicu sa toliko dobrih igrača”.
Izostanak bonus pravila tokom prethodne decenije značajno je uticao na dodeljivanje skromne uloge mladim igračima u redovima timova sa ozbiljnim ambicijama.
“Pravilo nažalost nije ni postojalo u naše vreme. Barem neko od nas bi morao da se nađe na terenu i svakako bi nam pomoglo. Danas je situacija potpuno drugačija. Pravilo bonusa je fantastično i potpuno ide u korist mladih pojedinaca. Posle dve, tri sezone, neki čak i brže, izbore se za transfer u redove klubova iz najkvalitetnijih liga”.
S posebnom medijskom pažnjom ispraćen je Vanjin dolazak u Zvezdu. Nije se u prošlosti često dešavalo da sin proslavljenog asa jednog večitog rivala završi u dresu tima sa suprotne strane Topčiderskog brda.
“Zauvek ću pamtiti dan kada sam stigao u Ljutice Bogdana. Izašli smo na konferenciju za medije. Video sam odjednom desetine novinara… Svako drugo pitanje bilo je vezano za mog oca. Zanimalo ih je šta mi je on rekao kada sam odlučio da dođem u Zvezdu. Tata me je uvek podržavao. Nije bio oduševljen tadašnjim izborom, jer je odlazak u inostranstvo smatrao boljom opcijom. Nudili su mi ugovor na četiri godine… Sve i da se ne dokažem, vratio bih se u Srbiju za tri, četiri sezone, kao i dalje vrlo mlad igrač. Vodio se tim shvatanjima. Mene je jednostavno želja pogurala ka Marakani. Želeo sam u Zvezdu. Tata se nije protivio, naprotiv – samo me je podržavao”.
Neizbrisiv trag ostavio je pokojni Nebojša braneći boje Partizana 80-ih godina minulog veka, a po završetku igračke karijere otisnuo se u trenersku struku. Ipak, nikada nije imao nameru da se meša u odluke naslednika, već se trudio da u svemu bude samo najveća podrška.
“Nikada mi nije držao predavanja o fudbalu. Sugerisao mi je samo kada je u pitanju ponašanje. Stalno mi je pričao da su burne reakcije na terenu neprikladne, da ružno izgledaju… Govorio mi je da su gestikulacije suvišne i nepotrebne. Što se tiče same igre zaista je retko delio savete. Nikada nije bio napadan. Često danas primećujem koliko se roditelji mešaju. Svaki roditelj smatra da njegovo dete zaslužuje da igra. Dolaze, viču sa tribina, dobacuju… Mnogo se promenilo stanje. Treneri često zabranjuju roditeljima da dolaze na treninge upravo iz tih razloga. Nepotrebno je da toliko kritikuju svoju decu. Dovoljno je da ih puste da uživaju u onome što vole da rade. Ako samo juriš za novcem – on će uvek bežati od tebe”.
Povrede su obeležile Vanjin boravak u Ljutice Bogdana. Nakon oporavka od neugodne povrede metatarzalne kosti i svega dva nastupa za seniorski tim, na savet trenera Vladana Milojevića, odlučio se da potraži minute na pozajmici.
“Pauzirao sam šest meseci zbog povrede. Ekipa je mnogo napredovala – ušli smo u grupnu fazu Lige šampiona. Trener Milojević mi je predložio da odem negde na pozajmicu kako bih uhvatio ritam. Otišao sam u Spartak, a onda se desilo nešto što nisam mogao ni da očekujem. Tadašnji predsednik kluba je hteo da postanem njegov igrač i da pređem sa papirima iz Zvezde u Suboticu, ali nisam želeo to da učinim”.
“Odlazak iz Zagreba je najveća greška u mojoj karijeri”
Prvi inostrani angažman ostvario je potpisom za sastav iz Samare. Zadužio je opremu tima Krila Sovjetov i predstavio se ruskom premijerligaškom društvu, gde su mu se putevi ponovo ukrstili bišvim učiteljom.
“Usledio je prelazak u Rusiju. Zadužio sam opremu ekipe Krila Sovjetov. Najpre me je trenirao Tihonov – legenda moskovskog Spartaka. Posle tri meseca zamenio ga je Miodrag Božović. Sa Grofom sam sarađivao u Zvezdi. On je baš poseban čovek – vodi računa o svemu. Prepozna kada se ne osećaš dobro, uvek je spreman da priča sa tobom. Nedostajali su mi minuti kada sam došao u Samaru. Dogovorio sam se sa klubom da odigram nekoliko utakmica za tim do 21 godine. Dao sam sedam, osam golova na isto toliko mečeva i dobio priznanje za igrača meseca u ligi. Rezultati prvog tima su bili loši. Borili smo se za opstanak. Grof nije želeo da me gura direktno u vatru. Pružio mi je priliku u poslednje tri, četiri runde. Na pripremama u Turskoj sam bio zaista dobar – postigao sam nekoliko pogodaka. Nudili su mi da produžim ugovor, ali nismo se dogovorili. Pojavio se poziv iz Zagreba i odlučio sam da odem u komšiluk”.
Poziv iz Hrvatske omogućio je Vučićeviću da “oživi” karijeru i demonstrira zašto je svojevremeno bio toliko tražen na tržištu. Krenuo je Vanja put Zagreba, ali novi udar pehova privremeno je slomio njegov otpor i primorao ga da se vrati u Beograd.
“Malo ko zna da sam uopšte bio u Hrvatskoj. Potpisao sam za Lokomotivu iz Zagreba. Odmah po dolasku krenuli smo na pripreme u Holandiju. Povredio sam primicač i boravio u hotelu sedam, osam dana… Ljudi iz kluba su već počeli da brinu. Doveli su me da budem prvi napadač. Radio sam terapije, ali nije mi bilo bolje. Nije bilo kraja problemima. Osmog dana priprema sam dobio temperaturu – preko 40! Samo sam pogledao cimera i rekao mu da ne mogu više ovako. “Idem kući”, poručio sam mu kratko. Pozvao sam menadžera i sve mu ispričao. On je obavestio ljude iz kluba, a ja sam pokupio stvari i na sopstvenu štetu napustio Lokomotivu”, istakao je Vučićević i nastavio u istom dahu:
“To je najveća greška u mojoj karijeri! Mislim da sam zbog toga danas tu gde sam. Tada su za Lokomotivu igrali Lovro Majer, Marko Tolić, Ivo Grbić – vrhunska ekipa. Baš te sezone su izborili izlazak na evropsku scenu. Morali su da me puste jer sam rekao da sam nezadovoljan. Na moju odluku je najviše uticala činjenica da preko godinu dana nisam bio kod kuće. Nedostajao mi je Beograd. Poklekao sam pod pritiskom i vratio se. Nije mi bilo bitno gde ću igrati. Razmišljao sam da samo zaigram šest meseci, pa ću se ja lako vratiti na veliku smotru. Posle sam shvatio da to ne ide baš kako ti želiš, nego daleko komplikovanije”.
Vučićević je potom nastupao za Sinđelić, Zvezdaru, Inđiju, Teleoptik, Makedoniju, Gračanicu, Trinec i Dobanovce. Nastavila se borba za golove, ali i neprestana bitka sa povredama.
“Izabrao sam Sinđelić – ekipu iz Prve lige Srbije. Nakon tri meseca stradao je prednji ukršteni ligament. Mnogo su uticale povrede na mene. Pehovi, operacije… Potpisao sam za Inđiju kasnije, koja je bila superligaš, ali na treningu sam upao u rupu i ponovo povredio koleno. Naravno, morao sam na još jednu operaciju. Praktično sam pauzirao dve godine. Sve sam to doživeo do 24. godine. To je period kada možeš najviše da se dokažeš, a ja sam ga proveo na štakama. Bilo mi je teško da nađem klub. Spustio sam se u niži rang i pokušavao da se vratim u život. Na kraju mi je to pomoglo”.
Upornost i htenje, kao ključni sastojci njegovog karaktera, pomogli su mu da prebrodi poteškoće i ponovo dođe u situaciju da pokaže neosporan talenat. Igrački renome koji je stekao u ranoj fazi karijere omogućio mu je da potom lakše pronađe željene angažmane.
“Zaista je Si-Vi važna karakteristika. Pomaže mnogo činjenica da si igrao za Zvezdu, za reprezentaciju… Cenu koju si imao niko ne može da ti izbriše. Svako ko se raspita shvati da se radi o dobrom igraču. Nikada nisam gubio veru u sebe. Znao sam da mi je potrebno da se stabilizujem, da provedem neko vreme na terenu u kontinuitetu. Nemam 30 vezanih utakmica od kada sam imao 17, 18 godina”.
Preporodio se Vučićević u Rudaru, ali i pokazao odanost prema klubu koji mu je pružio šansu. Pričalo se minule zime o brojnim ponudama, ali Vanja je svoj fokus usmerio isključivo ka terenu.
“Pronašao sam se u Rudaru. Ponovo tresem mreže. Protiv Grblja sam postigao četiri pogotka, malo je nedostajalo da postignem i peti. Bila je to vrlo uzbudljiva utakmica. Pisalo se dosta o tome u Crnoj Gori. Tokom zime je bilo mnogo interesovanja i ponuda, ali nisam želeo da napuštam Rudar. Ljudi iz kluba su bili korektni prema meni. Pružili su mi priliku, a ja sam im uzvratio golovima. Zahvalio sam se na ponudama i odlučio da pomognem klubu u nameri da se vrati u eliti rang. Trenutno sam fokusiran isključivo na taj cilj. Pod ugovorom sam do leta. Ako ostvarimo ambicije onda ću uzdignute glave i sa ponosom napustiti ekipu i otisnuti se u nove izazove. Očigledno je sjajan potez što sam došao u Pljevlju. Klub sa ovakvim stadionom i uslovima zaslužuje da igra u najboljem takmičenju. Borimo se za prvo mesto sa ekipom Mladosti. Mnogo bodova je u opticaju, a smatram da smo mi favoriti”, istakao je napadač, a potom se osvrnuo na želje i ambicije za nastavak karijere:
“Svako ko zaigra fudbal sanja o dresu Zvezde ili Partizana. Uspeo sam ostvarim taj san! Ne očekujem sada da ću sa 26 godina zaigrati za neke od najvećih klubova. Vreme je da se finansijski obezbedim. Realnije je da se otisnem u Aziju. Privlači me to i zvuči zanimljivo. Raspoložen sam za takve izazove”, konstatovao je Vanja Vučićević u intervjuu za naš portal.
Bonus video:
srboljub.birmancevic
Sad je kasno da se kaje za odluke koje je doneo u karijeri.