Automobil je mogao da ima samo Dalipagić (1)

Dražen Dalipagić je uvek sedeo u istom lokalu. Maltene i na istom mestu. U društvu, neretko, Dušana Kerkeza. Prijateljstvo koje je trajalo od kada su se, kao crno-beli momci, pre više od 50 godina, vozili beogradskim ulicama na putu ka bioskopima, pozorištima, lepinji sa gulašem u Skadarliji… Dalipagićevim kolima, jer je samo veliki Praja imao automobil od svih klinaca tih prvih godina ’70-ih (imali su još Zečević i za nijansu stariji Latifić) koji su podizali klub od onog bez trofeja, do budućeg šampiona Evrope i sada jednog od slavnijih na Starom kontinentu.

Meridian sport te časti – registruj se, uplati 500 i preuzmi odmah bonus od 3.000 DINARA!

Nije bio povlašćen jer je bio talentovan. Nije ni bio povlašćen, jer se tada igrači nisu tetošili… Bio je, jednostavno, nešto veličanstveno što hoda. Zapravo, što skače. Onako kako, pola veka kasnije, skaču i uporedo šutiraju u letu oni koje smatraju najvećim igračima današnjice.

Tako su ga, barem, uvek opisivali savremenici koji su igrali uz njega, ili morali da ga jure po terenima. Dalipagić je bio nešto novo što se dešava pred očima koje su navikle na dobru košarku. Ali, nisu navikle na igrača koji bi sada bio moderan. Tada nije mogao da bude u modi, jer je bio – drugačiji. Avangarda zvuči suviše romantično. Stil Praje Dalipagića, Mostarca autoritativnih brkova, malo ko je opisivao kao romantičan. On je, jednostavno, bio nezaustavljiva mašina koja melje.

„Dražena Dalipagića sam prvi put video 1971. godine. Tokom priprema na Košutnjaku odveli su nas na jednu utakmicu u Hali sportova, između Partizana i Borca. Svega se sećam kao da je juče bilo, a ne pre 51 godine. Sedeo sam iza koša, čim se uđe u Halu. Radmila Mišovića sam tih godina često gledao u Čačku, znao sam da je majstor, ali sam onda Praju. Video sam zakucavanja, horog… Izgledao je drugačije. Njegova građa i to kako se kretao po terenu bilo je neverovatno…“

Ovako je Dalipagića, u autobiografiji, opisao Dragan Todorić, još jedan prijatelj koji je od spajanja u Partizanu 1972. godine, do tužnog 25. januara 2025, ostao blizak čoveku koji će – kada je izgubio jednu od retkih bitaka u životu – otići sa ovog sveta kao član Kuće slavnih. Američke i FIBA.

Ali, taj ulazak u Springfild, u Kuću gde se probijaju samo oni koje Amerika priznaje, posebno je priznanje. Jer, Dalipagić nije otišao u NBA jer je rođen u pogrešno vreme (samo u smislu odlazaka preko Atlantika u poteri za košarkaškom srećom). Ili u pogrešno vreme za odlazak igrača iz Jugoslavije, s obzirom na starosnu barijeru.

Praja je, međutim, bio toliko fascinantan da su ga prepoznali i preko Bare, a posebno na Starom kontinentu.

Pre nego što je krenuo u osvajanje Evrope, u crno-belom svetu je bio deo tandema koji je, na neki čudan način, govorio i o tome ko je Dražen Dalipagić. Dve godine posle ubitačnog strelca, došao je i umetnik sa loptom, Dragan Kićanović. Jaki karakteri su lebdeli iznad terena kao nešto vanvremensko, dok su van dvorane bili… Drugačiji. Kažu, nisu se slagali. Košarkaškom fanu bili su savršen spoj.

Kića – Praja… Kao fenomen. Kao pesma.

Pevana i u plavom dresu. Samo što je imala i druge stihove, Delibašića, Slavnića, Ćosića… Da li je ta reprezentacija bila bolja i od profesionalaca iz Amerike? Ako je neka bila…

Po odlasku iz Partizana igrao je u Veneciji, Realu, Udinama, Veroni, a igračku karijeru završio je 1991. godine u Crvenoj zvezdi. Sa Partizanom je osvojio dve titule prvaka Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća. Bio je jedan od lidera najsjajnije generacije Jugoslavije koja je dominaciju krunisala osvajanjem zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. U riznici ima 12 medalja: uz moskovsko zato i olimpijsko srebro iz Montreala 1976, bronzu iz Los Anđelesa, svetsko zlato (1978), srebro (1974), bronze iz Kolumbije (1982) i Španije (1986), tri evropska zlata (1973, 1975, 1977), srebro (1981) i bronzu (1979).

Dalipagić je najefikasniji igrač u istoriji reprezentacije sa 3700 poena u 246 mečeva, prosek na velikim takmičenjima bio mu je 16,5 koševa. Za Partizan je tokom deset sezona odigrao 305 utakmica i postigao 8,278 poena, odnosno prosečno 33,7 koševa. U Italiji je tri puta bio najbolji strelac prvenstva, ta dostignuća je dosegao sa prosecima 30,8, 36,5 i 36,3 poena. U dresu Venecije protiv Virtusa je ubacio 70 poena, a dok je ovaj klub igrao u Seriji B ubacivao je prosečno – 42,9 poena.

Dalipagić je dobio i brojna priznanja. Bio je MVP i najbolji strelac na SP u Manili i najbolji košarkaš Evropskog prvenstva 1977. Tri puta je bio najbolji košarkaš Evrope 1977, 1978. i 1980, a 1978. je najbolji sportista Jugoslavije u izboru JSL Sport. Italijanski Superbasket mu je dva puta dodelio nagradu namenjenu najboljem evropskom košarkašu – „Mister Europa” 1977. i 1978. godine, a 1980. godine dobio je i nagradu Euroscar.

U Kuću slavnih u Springfildu izabran je 2005, a dve godine kasnije postao je član Kuće slavnih FIBA.

Na informaciju o smrti Dražena Dalipagića, u grupi novinara koji dolaze sa svih delova Evrope, prvi je reagovao stariji Španac. Tuga. Pamtio ga je kao giganta Reala iako je tamo proveo samo godinu dana. Zatim su reagovali ostali kojima su brkovi ostali dobro u glavi. Italijan je kasno video, inače bi mu momentalno kroz glavu proletele godine dominacije u Veneciji, Udinama i Veroni.

Bio je i red da seta obuzme predstavnike medija, kada je već Praja radio i njihov posao. Indirektno, doduše. Svakog vikenda se javljao iz Italije i u pero Danila Šotre prepričavao šta se dešavalo u Seriji A, prevodio šta kažu strogi mediji na Čizmi, kako bi čitaoci u Srbiji mogli da dobiju neke informacije…

Član Kuće slavnih bio je skoro svakog dana, na istom mestu, nekoliko ulica od obale Dunava… Oko njega su sedele desetine, stotine, hiljade ljudi… sigurno uzimajući zdravo za gotovo minute i sate koje provode pored giganta. Jer, takvih veličina malo je u ovoj zemlji. Sada je još jedna manje.

Bonus video:

5 Komentara

    Dalipagic je bio igrac za buduca vremena,a u to vreme bio je pravi gospodin kada su svi bili drugovi! Neka mu je vecna slava!

    Ne pamtimo ga samo po brkovima nego po tome što je igrao za ono vreme totalno modernu košarku, nešto što ovde nije pre njega bilo viđeno, zato će celi košarkaški svet osetiti tugu zbog ovog gubitka.

    Zato je pokazivao na terenu mnogo vise od ostalih i zato je samo oni imao auto

    Jednostavno bio je klasa za sebe i gospodin u svakom smislu te reci

    Drugacije vreme je to bilo jednostavno

Postavi odgovor