Ponekad želja veća od planine ne donese vam ono za šta ste se borili, krvarili, patili. Tada ni bolja igra tokom većeg dela susreta, individualni bljesak “trojkaša” Ledeja, pojave sa kojom se odbrana Zvezde do sada nije susrela, nije tas na vagi koji donosi trofej – takva su pravila Kupa. Tada vam ostaje samo da pružite ruku, čestitate najvećem rivalu, sačekate novu priliku za randevu i nadate se da će ishod biti drugačiji.
Borili su se igrači Partizana lavovski, goreli od želje da se iz Niša vrate sa “Žućkovom levicom” u rukama. Svedoče o tome nadljudski napori Kevina Pantera u prvom poluvremenu kada je kapiten crno-belih “sipao” iz svih pozicija, sa četiri trojke stigao do 18 poena na svom kontu. Ipak, timska odbrana i “penicilin” Branko Lazić uštopovali su ga u drugom delu igre kada je kapiten nekim promašajima iz otvorenih pozicija možda i zaslužio zvanje tragičara. Sve zbog prevelike želje…
Govorio je o tome i Aleksa Avramović, žaleći sa propuštenim prilikama. Čak ni herojska partija Zeka Ledeja koji je postigao svojih rekordnih šest trojki u drugom poluvremenu, nakupio 24 poena, “rvao” se sa Džoelom Bolombojem na centarskoj poziciji i više puta vraćao Partizan iz mrtvih nije bila dovoljna za podizanje prvog trofeja u sezoni. Naravno, aplauzi idu i “masterklasu” Miloša Teodosića…
Da li se sve što je Partizan gradio u prethodne dve godine polako ruši kao kula od karata? Uprkos pesimističnim komentarima i stanju stvari koje je daleko od dobrog, odgovor je još uvek odričan. Jedan trofej u klupski vitrinama za tri sezone svakako ne zadovoljava apetite najvećeg srpskog kluba, ali borba za preostala odličja u sezoni tek prestoji. Štaviše tek sada ulazi u svoju “kritičnu fazu”.
Čak ni činjenica da su crno-beli u proteklih šest meseci propustili dve šanse, veoma lepe šanse da donesu jubilarni 50. trofej u istoriji u vitrine kluba ne može da obriše tek tako minuli rad. Pred Partizanom je delikatan zadatak da tokom reprezentativne pauze zbije redove, pokuša da terapijom po hitnom postupku saseče bar jedan deo problema u korenu i trgne ekipu, inače će putanja kojom klub ide da se završi još bolnijim prizemljenjem, figurativnim padom u provaliju u junu mesecu.
Željko Obradović bio je vidno razočaran na konferenciji po poslednjem sudijskom zvižduku. Kako i ne bi. Treći uzastopni neuspeh da donese Partizanu sada već dugo čekani trofej nacionalnog kupa otvorio je nekoliko tema. Neshvatljivo je bilo šefu struke crno-belih da je “neiskusan sudijski trojac delio pravdu na utakmici ovakvog značaja”, demantovao je i navode da je Partizan “državni projekat” i pozvao nadležne u klubu da izađu sa podacima koji govore u prilog tome. Da li će to i uraditi pokazaće samo vreme.
Ipak, možda i najteža stvar koju je najbolji trener Evrope svih vremena priznao direktno u kameru je činjenica da je na ivici da izgubi svlačionicu.
“Preuzeo sam odgovornost, rekao sam igračima, mislim da su neki moji limiti prošli u smislu da ja ne mogu da utičem na njih, mislim da ću ozbiljno da razmislim o tome šta ćemo i kako ćemo dalje. Apsolutno sam svestan svoje odgovornosti i kada ekipa reaguje u najvažnijim trenuciam utakmice kako reaguje, bez zamerki za njihovu borbenost i želju, govorim o emocijama onda odgovornost ide na čoveka koji to treba da ih nauči. Ja u tome ne uspevam i to se pokazalo u poslednje vreme na priličnom broju utakmica”… reči su koje bi mogle da podignu uzbunu kod svakog navijača Partizana.
Reči legendarnog trenera treba shvatiti pre svega kao najavu reakcije koju će sa saradnicima sprovesti tokom reprezentativne pauze pred nastavak odlučujućih borbi u Evroligi i ABA ligi, a ne kao najavu odlaska iz Humske ulice. Poznavajući borca kakav je Obradović teško da će uprkos svim nedaćama unapred istaći belu zastavicu…
Po povratku na parket i narednoj utakmici protiv Efesa treba očekivati i drugačiji Partizan, verovatno sa promešanim kartama, nanovo definisanim ulogama, verovatno i skraćenom rotacijo pred poslednjih mesec i po dana borbe u najjačem kontinentalnom takmičenju.
Koliko god Evroliga bila u mislima pristalica crno-belih, posebno zbog bajkovite prošle sezone, ne umanjujući sve postignuto i sve što bi Partizan tek mogao da postigne ukoliko nađe način da se okrene za 180 stepeni, prvi prioritet biće odbrana jadranskog trona.
Iako Partizanu ne cvetaju ruže u ABA ligi, štaviše, ne samo da je prednsot domaćeg terena u finalu davno prošla tema, već je i drugo mesto u ovom trenutku pod znakom pitanja. Za ekipu će možda i ključni mečevi u sezoni biti oni protiv Budućnosti i Cedevita Olimpije – glavnih konkurenata za mesto iza lidera.
Ceo tim i stručni štab moraju dobro da zasuču rukave i pokušaju da vrate pređašnji sjaj i prestiž timu koji je početkom septembra upalio motore najavivši napad na apsolutno sve dostupne trofeje.
Daleko od toga da je lak zadatak pred Partizanom, ali, dešavala su se i veća čuda u košarci…
Bonus video:
ognjen
Naisao takav period tesko breme teški trenutci i loši rezultati za Partixan bojim se da bi lako mogli ostati i nez Obradovića posle svega
Vladimir
Marko, pred kraj clanka se kaze zasuku a ne zasucu