U poslednjih 20 godina Partizan i Crvena zvezda izgradili su bogatu tradiciju „proizvodnje“ talentovanih i naposletku veoma uspešnih inostranih košarkaša koji su igrali ili još uvek igraju u najjačim šampionatima sveta, ali, naravno, postoji i ona „druga strana medalje“.
Ne ulazeći u to koliko su „večiti rivali“ grešili kada je reč o zapošljavanju stranaca, podsetićemo se onih kojima su Partizan i Crvena zvezda ostali u sećanju kao “poslednja uspešna stanica” u profesionalnoj karijeri.
Tačnije, lista se sastoji od 10 inostranih košarkaša čije su se statističke brojke uglavnom pogoršale nakon prilično kvalitetnih i/ili nezaboravnih epizoda u dva najveća srpska kluba.
Obina Ekezije, Crvena zvezda

Pre nego što je u decembru 2002. godine stigao u Crvenu zvezdu, Nigerijac Ekezije, inače 33. pik Vankuvera, tri godine je proveo u NBA ligi nastupajući za kanadske Grizlise, Vašington, Dalas, Los Anđeles Kliperse i Orlando.
Ekezije i dalje važi za jednog od najkvalitetnijih stranaca na poziciji centra u istoriji crveno-belih. Na Mali Kalemegdan je stigao kao izuzetno pojačanje, što dovoljno govori i njegova statistika s obzirom da je u dresu Zvezde prosečno beležio 15,6 poena i 7,7 skokova u regionalnoj ligi.
Međutim, posle samo godinu dana saradnje sa ekipom Aleksandra Trifunovića Ekezije je pokušao da se vrati u NBA, ali pošto mu je taj plan propao, angažovala ga je italijanska Lotomatika, dok je posle epizode u moskovskom Dinamu iznenada završio sa košarkom.
Blejk Step, Partizan

Step je bio veoma uspešan kao student Gonzage između 2000. i 2004. godine, da bi ga na draftu pre 14 godina kao 58. pika izabrala Minesota. Ipak, nije uspeo da zaradi mesto u NBA zbog čega krajem 2004. potpisuje za Partizan čiji je dres nosio do kraja sezone 2004/05.
Igrao je na poziciji organizatora igre, a malo stariji navijači „Parnog valjka“ pamte ga po velikoj borbenosti i kvalitetnom šutu za tri poena. Odigrao je 13 utakmica u Evroligi i prosečno je beležio nešto više od 13 poena.
Na leto 2015. godine pokušao je da se vrati u NBA pošto je u Letnjoj ligi nosio dres Klivlenda, ali je onda potpisao za Valensiju. U Španiji je proveo samo godinu dana pre nego što je završio karijeru zbog učestalih problema sa povredama. Nakon toga, tri godine je bio poker profesionalac.
Leri O’Benon, Crvena zvezda

Amerikanac O’Benon, bivši student slavnog Lujvila pod vođstvom čuvenog Rika Pitina, svoj prvi profesionalni angažman našao je baš u Crvenoj zvezdi posle fenomenalne seniorske godine u Kardinalsima, ekipe koju je predvodio do F4 NCAA lige.
Imao je sjajne fizičke predispozicije i ogromnu motivaciju posle odličnih partija u Lujvilu kada je stigao u Zvezdu, ali O’Benon se nije naigrao pod vođstvom Dragana Šakote zbog čega je odlučio da promeni sredinu.
Međutim, O’Benon je od tog trenutka promenio čak 16 klubova nastupajući u Italiji, Grčkoj, Bugarskoj, Izraelu i mnogim drugim zemljama, ali ni u jednom se nije zadržao više od sezone. Ovaj 34-godišnji plejmejker trenutno nastupa u Argentini.
Milt Palasio, Partizan

Milt Palasio je bio i ostao veliki miljenik navijača Partizana. Crno-beli dres je obukao pošto je sedam godina proveo u najjačoj ligi sveta gde je nastupao za šest različitih klubova, a uprkos neobičnoj mehanici šuta, Palasio je bio jedan od najvažnijih igrača Partizana u sezoni 2007/08.
Pod vođstvom Duška Vujoševića, Palasio je sa Partizanom je osvojio „triplu krunu“, a posebno briljantan bio je u odlučujućim mečevima u Evroligi. Inače, Palasio je prvi stranac koji je sa Partizanom prošao u Top 16, a potom obezbedio plasman u osam najboljih ekipa na kontinentu.
Posle sezone u ruskom Himkiju, dugo se pisalo o njegovom povratku, ali se to ipak nije desilo, posle čega Palasio odlazi u grčku Kavalu. Godinu dana kasnije sa Kahom Laboral na spektakularan način dolazi do titule u Španiji, iako je igrao malo više od 10 minuta u proseku.
Oprobao se još i u Portoriku, Izraelu i Litvaniji, ali je 2013. zauvek ostavio uniformu i fokusirao se na trenersku karijeru.
Antonio Burks, Crvena zvezda

Burks je u Crvenu zvezdu ušao „na velika vrata“ 2006. godine posle epizode u Memfis Grizlisima. Izabran je kao 36. pik Orlanda na draftu 2004. godine i u Zvezdi je igrao fantastično, ali problematični karakter i temperament doveli su ga u velike probleme.
Suspendovan je zbog „neispunjavanja profesionalnih obaveza“ samo godinu dana kasnije kada je otišao u SAD bez dozvole kluba, a čak je imao i fizički sukob sa svojom devojkom koja je završila u urgentnom centru.
Narednu sezonu proveo je u bugarskom Lukoilu, dok je u žižu javnosti ponovo dospeo u julu 2009. godine kada je teško ranjen u pucnjavi u Memfisu. Preživeo je nekoliko komplikovanih operacija i oporavio se od povreda, ali više nije mogao da igra.
Vontigo Kamings, Partizan

Kao 26. pik Indijana Pejsersa, bivši član Golden Stejta i Filadelfije Vontigo Kamings bio je prvi inostrani košarkaš sa značajnijim NBA iskustvom u Partizanu, a iako je u Srbiji najpre igrao za Hemofarm, kod Duška Vujoševića je potvrdio sav svoj kvalitet.
Kamings je u crno-beloj porodici ostao upamćen kao deo generacije Partizana koja je osvojila prvi trofej u Jadranskoj ligi (2007). Zaigrao je i u Top 16 fazi Evrolige u kojoj je prosečno beležio blizu 13 poena i 3,4 asistencije po meču.
Odlične partije Kamings je iskoristio za veći ugovor u izraelskom Makabiju u čijem dresu je zaigrao i na F4 Evrolige 2008. godine, ali posle samo godinu dana napušta „Ponos Izraela“. Nakon polusezone sa Estudijantesom, vratio se u Srbiju i zaigrao za Vojvodinu, a potom i za Cedevitu.
Pokušavao je da se snađe i u Grčkoj, Poljskoj i na Kipru, ali to je bilo sve od bivšeg studenta Pitzburga. Ipak, uoči prelaska u Makabi Kamings je već imao 32 godine, pa se slobodno može reći da je tih godina bio na vrhuncu forme.
Markus Vilijams, Crvena zvezda

Euroleague
Crvena Zvezda v Khimki
Marcus Williams
Beograd, 04.12.2015.
foto: Srdjan Stevanovic/Starsportphoto ©
Nemoguće je zaboraviti bravure Markusa Vilijamsa u uniformi Crvene zvezde. Uostalom, Vilijams je diktirao paklen tempo ekipe Dejana Radonjića koja je u sezoni 2014/15 prošla u drugu fazu Evrolige sa učinkom 6-4, odmah ispod Olimpijakosa (8-2).
Upravo je bivši košarkaš Nju Džerzija, Golden Stejta i Memfisa bio glavni razlog tečne igre srpskog šampiona. Sa ukupno 17 asistencija protiv Galatasaraja postavio je novi rekord Evrolige, a sa Zvezdom je osvojio ABA ligu, domaći šampionat i nacionalni kup.
Na putu novih uspeha Vilijamsa i Zvezde našla se marihuana. Odležao je šestomesečnu suspenziju, ali s obzirom da je ponovo pao na doping testu, saradnja sa klubom je raskinuta krajem 2015. godine. Potom je igrao za podgoričku Budućnost i francuski Šole, ali njegova forma je od tog rastanka sa Zvezdom nastavila silaznom putanjom.
Fred Haus, Partizan

Frederik Haus nije mogao ni da pretpostavi šta ga čeka na startu profesionalne karijere u Beogradu, ali svojim partijama u dresu Partizana između 2002. i 2004. godine ostavio je neizbrisiv pečat u klupskoj istoriji, a svojim igrama i ponašanjem van terena učinio je da ga navijači nikada ne zaborave.
Posle dvogodišnje saradnje sa crno-belima, Haus je pokušao da zaradi ugovor sa Milvokijem, ali se to nije desilo uprkos njegovim dobrim igrama u Letnjoj ligi. Želeo je da se vrati u Partizan, ali Beograđani tada nisu bili zainteresovani, pa je potpisao za Lijetuvos Ritas.
U Litvaniji je igrao jednako dobro kao i u drugoj sezoni sa Partizanom u kojoj je na “evropskom tlu” prosečno beležio 15,3 poena. Sa Tau Keramikom je igrao i na Fajnal foru Evrolige.
Ipak, Haus više nikada nije bio onako požrtvovan kao u Pioniru. Sudeći po njegovoj sentimentalnoj prošlogodišnjoj izjavi – “Sada sam trener i moja najveća želja je da vodim crno-beli tim sa klupe, kao što je moje saigrače i mene nekada vodio najveći trener svih vremena, Dule Vujošević” – jasno je i zbog čega.
Kvinsi Miler, Crvena zvezda

Nekada velika nada Denver Nagetsa, kao i uzdanica Crvene zvezde u sezoni 2015/16, Kvinsi Miler je ubedljivo najbolju košarku igrao tokom saradnje sa srpskim šampionom. Da li je uopšte neophodno podsećati da se Zvezda te godine našla među osam najboljih klubova u Evropi?
Pokušao je da se izbori za ugovor u NBA, ali pošto u tome nije uspeo, prešao je na Mali Kalemegdan gde je prosečno beležio 14 poena i 5,7 skokova po utakmici. To je naplatio odlaskom u Makabi u kojem je posle teške povrede kolena beležio upola slabije partije, dok je u Bambergu odigrao samo jedan meč.
Nekoliko meseci je proveo u Portoriku, da bi u avgustu ove godine navodno pojačao redove španskog Huventuda.
Aleks Marić, Partizan

Idealno ime za priloženu listu. Prva stvar koje se navijači Partizana sete kada neko spomene Aleksa Marića mora biti istorijski plasman na Fajnal for Evrolige u Parizu, a zatim i ona nesrećna “akcija” Miloša Teodosića i sada potpuno zaboravljenog Džoša Čildresa u polufinalnom duelu protiv Olimpijakosa.
Nemoguće je izdvojiti jednog igrača iz te slavne generacije kao najzaslužnijeg za pomenuti uspeh. Aleks Marić je bio “samo” deo savršenog mozaika. Igrao je tada na potpuno drugačijem nivou u odnosu na ostatak njegove profesionalne karijere.
Prosečno je beležio 14,6 poena i 8,4 skokova, zbog čega je za samo godinu dana prešao put od anonimusa do košarkaške zvezde na “Starom kontinentu”. Kasnije je igrao za Panatinaikos, Lokomotivu, izraelski Makabi, Galatasaraj, ali Marićeva karijera kao da je ostala “zarobljena” u nezaboravnoj epizodi sa Partizanom. Sada igra u Bahreinu.