Čovek koji je jeo poraze – bio je naslov, pre nešto više od 14 godina, u tekstu koji je opisivao Dušana Kecmana kao nekoga ko je već viđene neuspehe Partizana konstantno pretvarao u pobede, smrt u život… Nalik neprimetnom, tihom Žan-Luj Popijeu, junaku jedne od Pekićevih priča iz Novog Jerusalima, koji je tokom surove odmazde za vreme Francuske revolucije jeo papiriće sa ispisanim smrtnim presuda za protivnike „očeva republike“.
Nastao je taj naslov posle serije koševa koje je Kecman postigao protiv Kahe Laboral (za mlađe čitaoce Baskonija), u Pioniru, u sezoni 2010-11, u momentu kada je Partizan bio već pred porazom… Sve se to dešavalo u novembru, pola godine nakon priče koja je delovala kao fikcija, a bila je realnost.
Pre 15 godina, 25. aprila, Dušan Kecman je trgao već demoralisanog Aleksandra Rašića, tražeći mu loptu koja tek što je prošla kroz obruč posle „pobedničkog“ koša Bojana Bogdanovića, za Ciboninu titulu prvaka ABA lige. Titulu koja se nije desila.
Meridian sport te časti – registruj se i osvoji 5.000 dinara za sport i 500 besplatnih spinova!
Vreme je zaustavljeno na 0,6 sekundi do kraja produžetka. Zagreb je klicao pobedi nad ljutim rivalom, u najvećoj i najdramatičnijoj košarkaškoj predstavi viđenoj u glavnom gradu Hrvatske još od… To je manje bitno. Važnije je šta se desilo za tih šest desetinki.
Kecman je primio loptu i izbacio je sa tri četvrtine terena. Usporeni snimak nudio je prikaz ljudi koji gledaju taj nadrealni let. Izgledalo je kao u filmovima. Da budemo precizniji – kao u niskobudžetnim filmovima – jer je ceo prizor bio toliko bizaran. Veličanstven – ispravili bi ovaj opis navijači Partizana.
Koš za titulu o kojem će se zauvek pričati. Taj je nivo magnitude te Kecmanove trojke, 25. aprila 2010. godine.
„S vremena na vreme mi neko u prolazu kaže: ’Dule, znaš da svako malo uzmem pa pustim onu trojku u Zagrebu’. Ili čujem uvek ista pitanja: ’Kako si dao? Kako si se osećao?’ Ti ljudi me podsete da i ja pogledam. Onda pustim i probudi mi lepe uspomene“, kaže Kecman u razgovoru za Meridian sport na koji je pristao tek posle „Uf, ne znam više šta da pričam što već nisam rekao.“
Tek na konstataciju da se za 15 godina možda nešto promenilo u percepciji, da može da ispliva neko staro sećanje ili novi pogled sa obe strane „žice“, stari poznanik je „klimnuo glavom“.
„Ej, 15 godina je prošlo, a dan danas se priča o tome! Shvatim koliko je taj šut bio važan navijačima Partizana. Čak i ljudima generalno…“
Nekima lepo, nekima manje, ali značajno u svakom slučaju. Kako i da ne bude, luđi i spektakularniji koš za titulu (ne za pobedu, već za titulu) teško da je viđen u svetu. Ako neko ima, neka stavi u komentar.
„Pa, ako uzmemo u obzir specifičnost, da je u finalu završnog turnira, da se i danas prepričava… Bilo je velikih šuteva, ne znam.“
Bilo je većeg šuta za titulu i u istoriji Partizana, čak i u aprilu mesecu (kada je Dušan Kecman imao 15 godina i definitivno shvatio da želi da postiže trojke kao Saša Đorđević) ali je ovaj potez promenio shvatanje šta može da se desi čak i za manje od sekunde.
„Gledam sada, vidim da su svi počeli da šutiraju iz daljine. U prethodnim sezonama više nego ranije. Nije nekada bilo tako često da se šutira sa preko pola terena, posebno kad ističu prva, druga, treća četvrtina. Dosta se kalkulisalo, nisu želeli da kvare procente. Sada se promenila svest. Ne kažem da je zbog mog koša, ali zaista svaki šut može da bude ključni u krajnjem zbiru. Samo probajte…“
Nikola Jokić je ove sezone oborio rekord u NBA ligi po broju šuteva sa preko pola terena u jednoj takmičarskoj godini. Toliko o veri da je sve moguće.
„Nivo njegove igre govori da on uvek razmišlja logički. A logika je – ako dam to su tri poena. Ako ne šutnem, ništa se neće ni desiti. Nikada nisam imao problem da šutnem svaki put.“
A šutirao je… Za mlađe generacije – Kecman je bio umetnik velikih trenutaka i velikih utakmica. Valjda ga to čini i velikim igračem, zar ne?
„Nisam samo ja, stvarno smo te sezone 2009-2010 dobili mnogo utakmica na jednu loptu. Na kraju se često vraćamo na Fajnal-for Evrolige, gde se negde sve anuliralo onim promašajem Teodosića i uhvaćenom loptom Čildresa za produžetak. Ali, nismo baš bili na nuli. Bila je fenomenalna prilika da sezona bude još čarobnija, ali sam odlazak na F4 niko nije mogao da sanja. Titula u ABA, dupla kruna u Srbiji, Fajnal-for, tamo dve fantastične utakmice i porazi u obe posle produžetaka…“
Kecman je bio umetnik velikih trenutaka i velikih utakmica… Ah, to je već napisano. Ima razloga i ponoviti. Jer, za odlazak na Fajnal-for Evrolige Beograđanin je naslikao remek-delo u Tel Avivu. Bila je to jedna od najboljih plej-of utakmica jednog igrača…
U 13. minutu, na semaforu je pisalo 34:13 za Makabi. Na kraju – 85:77 za Partizan. Razlog: Dušan Kecman! Ubacio je sedam trojki iz devet pokušaja, završio utakmicu sa 29 poena i 30 indeksnih bodova!
„S obzirom na važnost utakmice, na apsolutnog favorita protiv kojeg smo igrali i koji je imao prednost domaćeg terena… Da, to je bila moja najbolja predstava u karijeri. Stvarno je bio veliki brejk. Cela ekipa je ispratila. Kako se odvijala utakmica, s obzirom da su vodili 21 razlike, ljudi su mislili da smo gotovi. Ali, krenuli smo. I svi smo bili svesni toga da dve u Areni nećemo ispustiti. Neviđeno samopouzdanje smo imali. To pamtim. Uz ambijent, navijače…“
Postoje igrači za koje se zna da su pobednici. Za koje je veće iznenađenje kada promaše važan šut nego kada ga pogode, koliko god težak bio. Hteo to on da prizna u ovom razgovoru za Meridian sport ili ne, Kecman je jedan od njih.
„Trudio sam se da kroz trening prolazim sve te situacije. Nema veze da li je dva na dva, tri na tri ili pet na pet, uvek si u situacijama da tvoj tim ima šut za pobedu. Kroz sve te vežbe činiš da to postane prirodno. Posebno nas je Dule (Vujošević) vodio kroz sve situacije. Kad prođeš na treningu, pa još ponavljaš, samopouzdanje raste. Mi smo tako disali, svako je bio spreman da bude mini-heroj, ključni igrač u određenom trenutku, određenoj utakmici. Verujte, tako se gradi navika. Pa još kad te nosi ambijent…“
Čak ni Vujošević nije mogao da zamisli celu sliku koja se dešavala u Zagrebu, deo terena sa kog će Kecman šutnuti, pa još za šest desetinki.
„Taj koš i jeste specifičnost, vežbali smo. Ponavljam kao papagaj tu priču, ali ja sam u Atini (u dresu Panatinaikosa, prim. aut) non-stop izvodio sa Dušanom Šakotom te ludačke šuteve na treninzima. I uđeš u automatizam. Nije mi bilo čudno kada šutnem odatle. Kad sad izađem na teren pomislim koliko je bilo daleko, ali tada je bilo prirodno.“
Možda se ne bi ni desilo. Sada bi neko gledao snimak, instant-riplej, zvao čelendž… Istraživao da li je izvedeno za 0,6 sekundi. Da li je?
„Ha, zanimljivo pitanje“, smeje se Kecman. „Ne znam da li mogu da urade retrospektivu. Ali, priznato je, tako da je ispravno. Imali smo pred svaku sezonu brifing sa sudijama, da nam objasne promene pravila. Jedno od njih pamtim, da za ispod 0,3 sekunde ne može šut. Znači, 0,6 je dovoljno“.
Taj Partizan je bio hit Evrope. U regionu su svi gledali utakmice Kecmana, Mekejleba, Robertsa, Rašića, Marića, Veselog, Božića, Vraneša… Dešavala su se čuda iz meča u meč – Barselona skinuta lopta i gledanje snimka po isteku vremena, Kecman dve sekunde pre kraja protiv Efesa, Kecman u Tel Avivu, Kecman u Zagrebu, Rašić i Marić protiv Olimpijakosa, rušenje Panatinaikosa u Atini, tuča sa Hemofarmom u finalu domaće lige, tri na tri preko celog terena…
Gde bi taj tim bio sada? U savremenoj košarci? Tako sastavljen?
„Bez obzira na težak ritam utakmica, mi smo tada imali prostor za treninge. Prolazili smo timski kroz razne situacije, vežbali specifičnosti, mogli dobro da se spremimo. I rezultati su bili ogledalo našeg rada. Mi iz prošlosti bismo se adaptirali. Da li bismo postigli isto? To ne možemo da znamo.“
Ali, ako bismo baš ulazili u sitna crevca…
Partizan je imao pobednika u Kecmanu. Imao je Vraneša koji je menjao protivničke šuteve kao što sada radi Tavares…
„Imali smo brzu, mladu, 210 santimetara visoku trojku u Veselom.“
Imali su pobednike u Rašiću i Kecmanu…
„Mekejleba koji bi i sada bio najbrži.“
Četvorku koja šutira trojke u Robertsu, zvanično najbolju peticu Evrolige u Mariću… Prilično moderan tim i za sadašnje uslove. Doduše, neki i dalje igraju.
„Nismo u svakodnevnom kontaktu. A i kada se vidimo, ne evociramo uspomene, više – šta rade tvoji, deca…“
Kada bi se Roberts javio, sigurno bi pričao i o toj trojci Kecmana u Zagrebu, pošto ga je taj ludi šut “izvukao” nakon što je prethodno promašio dva slobodna bacanja i omogućio Ciboni šansu za vođstvo… Generalno, mnogi bi mogli da se zahvale za nezaboravne uspomene baš tom čoveku…koji je jeo poraze.
Bonus video:
neda.kerkez
Kecman je tad izveo nešto što sada svi pokušavaju da urade u zadnjim sekundama utakmice.
Petar Markovic
“Ko reskira, profitira”
davidpantelic80
Ta Kecmanova trojka uvek ce da se pamti