
Na profilu piše ime „Len“, ali prva poruka, kojom je započeto naše prijateljstvo, potpisana je sa Jilin.
Besprekornim engleskim, a samo nekoliko dana pre nego što će Novak Đoković zakazati meč druge runde – čuj mene finale, meč druge runde – protiv Rafe Nadala, poželeo/la mi je dobrodošlicu u stan koji izdaje, nedaleko od Ajfelovog tornja.
Meridian Sport te časti – POTPUNO BESPLATNO! Registruj se i odmah preuzmi 6.000 FREEBET!
Uskoro će mi poslati još jednu poruku. Da živimo u vremenu Pokreta otpora, poruka bi bila ovako formulisana:
„U stanu je crkla struja. Stop. Popravka će trajati nekoliko dana. Stop. Izvini. Stop. Naša greška. Stop. Možeš u naš drugi stan na dva dana. Stop. Malo je dalje. Stop.“
Fin apart-hotel, lep stančić, tu gde će se boriti Izabela Lupulesku i odbojkaške reprezentacije. Moglo bi i da se ostane.
„Ne može. Stop. Već je rezervisano. Stop.“
Po povratku sa fenomenalnog terena za bič volej i nesvakidašnje priče sa sudijom Robertom Lekom (doduše, meni je sve osim košarke nesvakidašnje) stiže nova poruka. Ovoga puta baš u stilu „Michelle of the resistance“ iz Alo Alo.
„Reći ću ovo samo jednom – struja se neće vratiti do 6. avgusta. Imamo drugu opciju. Stančić u bezbednom delu, tradicionalna pariska zgrada, ima sve. Evo instrukcije za ček-in.“
Da, ali od 4. avgusta su potrebna dva ležaja.
„Reći ću ovo samo jednom – možemo da nađemo dva stančića. Jedan od 27. jula, drugi od 4. avgusta pa do kraja.“
Krenuo sam sa selidbom između srpske 4×100 štafete i Đokovićeve dominacije u prvom kolu. Pljuštalo je po meni – kao i veče pre na svečanom otvaranju – ali ovoga puta i po koferu. Uber je rekao: 35 evra. Mapa je govorila: tu ti je metro i vozi te pravo do smeštaja. Došao sam do stanice koja je baš u tom trenutku bila zatvorena.
Osećaj je bio kao da je kiša baš tada krenula jače da pada.
„Il plu“ (Il Pleut), ponavljao bi uporno Nikola Đuričko bugarskoj glumici Albeni Stavrevoj pokazujući joj da napolju pada kiša.
„Il plu“, ponavljali bi svi ostali u razredu u školi koju je predstavio Šotra u „Lajanju na zvezde“. Školi u Sremskim Karlovcima, verovatno sličnoj kao onoj subotičkoj u kojoj su drugovi postali Andrej Barna i Miran Kujundžić.
Čekao sam da napišem taj tekst o famoznom odeljenju I-3 i dvojici ekstremno ljubaznih srpskih olimpijaca. Čekao sam da uđem u stan, kakav god bio. Da se presvučem, čak i ugrejem.
Drvene stepenike u zgradi prekrivala je iskrzana ponjava, ali nije sprečavala klimanje, niti škripanje. Kao neko staro potkrovlje, samo što je u pitanju prvi sprat. U stančiću, kao dobrodošlica: širom otvoreni prozori sa pogledom na tri metra udaljeni komšiluk.
Upalio sam radijator (27. je jul), stavio stvari da se suše i krenuo nešto da kucam. Ne o Subotičanima, oni su čekali večernje magnovenje. Sećam se, bio je to tekst o najbogatijim olimpijcima koji su trenutno u Parizu. O španskom golferu koji je potpisao ugovor na 460 miliona dolara u Saudijskoj Arabiji!
„Jilin. Stop. Pronađi mi drugi stan. Stop.“
Uveče, sada već sa širom otvorenim prozorom, posle odgledanog oproštaja Lupulesku sa Igara i pivom od pet evra u stomaku (promašio sam Happy Hour za minut – takav je, jednostavno, dan bio) uživao sam u zvucima subotnje sedeljke iza muškatli koje su visile sa komšijskog simsa.
Čuo sam mnogo francuskog R i taman toliko glasnu i taman toliko „ukusnu“ muziku da sam pomislio da uzmem telefon u ruke. Bilo je kasno, inače bih poslao poruku:
„Jilin, ovo ću reći samo jednom. Sve je, zapravo, OK.
BONUS VIDEO:



andrija.djulovic
Iskreno mislim da mnogo opraštamo francuzima, da su građani bilo koje druge zemlje radili ovakve stvari novinarima to bi već odjekivalo po internetu, stvar je u tome što svako ko se nađe u Parizu ima tu osobinu da zbog lepote grada prašta parižanima sve greške.