Perica Bukić je jedan od najtrofejnijih vaterpolista sveta svih vremena. U njegovoj riznici su između ostalog i dva olimpijska zlata iz Los Anđelesa i Seula.
Nekadašnji kapiten Milanoviću, Andriću, Šoštaru, Gočaninu, Lušiću…za Meridian sport je govorio ne samo o Evropskom prvenstvu i kako je kad je postao funkcioner uspeo da zaboravi igračku karijeru. Kad je sagovornik takva igračka legenda, uz to u svakom pogledu izuzetna i ostvarena ličnost, razgovor se očas pretvori u izuzetno predavanje o organizaciji sportskih kolektiva, značaju Stručnog saveta i selektora u postavci sistema, važnosti sporta u vaspitanju mladih i zdravlju ljudi… Predavanje koje bi osim studenata, trebalo da pogledaju i mnogi aktivni funkcioneri.
Meridian sport ti donosi BONUS DOBRODOŠLICE – do 6.500 DINARA uz dva dana igre bez depozita!
Pričao je i o Dajani Zoretić, dami koja je kondiciono pripremila reprezentaciju Srbije za olimpijsko zlato u Parizu i Igoru Milanoviću, sa kojim je delio hleb u Mladosti i reprezentaciji Jugoslavije.
U jednom od brojnih delova razgovora u kojima smo se dotakli Srbije, pomenuto mu je da je Hrvatska direktno uticala da naša reprezentacija upali turbo pogon u drugom delu olimpijskog turnira i osvoji zlato. Naravno znao je da govorimo o dami koja je kondicioni stručnjak u stručnom štabu Uroša Stevanovića i profesorka Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.
„Dajana je bila i trener Juga, radila je i u hrvatskim mlađim reprezentacijama, u Radničkom, a u reprezentaciji Srbije je i sada. Znate da je sa Mislavom Vrlićem i da smo imali specifičnu situaciju da njih dvoje budu rivali u olimpijskom finalu. Ni dan danas ne znam kako su to preživeli, očigledno je da se dobro slažu i funkcionišu”, počeo je Bukić pa nastavio:
„U sportu je to normalno, pogotovo kad govorimo o trenerima. Svako traži svoj put, izazov. Za nju je sigurno bio izazov da kad Hrvatska ima trenera, ona sebi otvori prostor kroz reprezentaciju Srbije. Dokazala se, ima sjajnu saradnju sa Urošem, rezultat toga je i olimpijsko zlato. Za mene je to pozitivno i zaslužuje sve čestitke.”
Prisećajući se posednjih desetak godina ukazuje da se Srbija između olimpijskih igara po pravilo malo ‘izgubi’…
„Ali, kad dođe najvažnije takmičenje, stisnu se i naprave rezultat. Sećam se Tokija. Bilo mi ih je pomalo žao, kad sam gledao kako su igrali u prvih pet, šest utakmica. A onda su došli do zlata. Onda je došao Pariz gde nisu mogli da dobiju Australiju, izgubili su četiri, pet razlike, jedva su prošli grupu. Tad sam sa iskustvom Tokija pomislio: ‘Nemoj ih žaliti, oni se uvek na kraju izvuku’. Daju onaj gol Grcima u poslednjoj sekundi, pregaze Ameriku, dođu s nama u finale i odigraju najbolju utakmicu celog tog četvorogodišnjeg ciklusa.”
Bukić kaže da je kvalitet u osnovi tih uspeha, ističe da je Dušan Mandić po njemu poslednjih godina najbolji igrač na svetu. I poentira:
„Međutim, on nije sam. Srbija ima i Jakšića i Ćuka, tri igrača ekstra kvaliteta. Slažem se s Tucakom da nema favorita protiv tima koji ima Mandića, Jakšića i Ćuka. Pa, Ćuk je u Mladosti dve godine igrao sjajno, osvojio pet trofeja. Sad imaju još čitav niz odličnih igrača, izvanredno složenu ekipu. Važno je naglasiti da svih tih uspeha sigurno stoji jedna sjajna organizacija, na kraju i podrška države. Bez toga ne možeš do ovih rezultata koje ima srpski, sličan i hrvatski vaterpolo.”
Sa konstatacijom da je nemoguće izdvojiti najboljeg svih vremena u vaterpolu iz zemalja nekadašnje Jugoslavije, jer je toliko legendi da bi mogla da se napravi zasebna Kuća slavnih, Bukić se potpuno složio:
„Koliko je asova pogotovo znamo mi koji smo to prošli u bazenu. Kad se danas setiš nekih igrača koji se gotovo nigde ne spominju, a bili su fantastični i znaš kolika je njihova uloga bila u svakom tom trofeju. Svi zapamtimo nekakav poslednji gol, nešto što je bilo odlučujuće, ali prethodnica tome je jedna puno šira slika. Kad bih počeo da nabrajam iz generacije još od Bonačića, Trumbića, Lopatnija ili Jankovića, Muškatirovića i Belomarića, pa preko Rudića, pa Perišića, imena iz Meksika 1968, tog prvog olimpijskog zlata… Znamo da su Partizan i Mladost dva kluba koja su dominirala klupskom scenom sa sedam titula prvaka Evrope. Pa generacija od 1984. do 1991. Bili smo dva puta olimpijski pobednici i još dva prvaci sveta. Onda imate novije generacije i Hrvatske i Srbije, sa čitavim nizom igrača koji su vrh svetske klase. To je stvarno impozantna brojka i ne samo u vaterpolu, već u nizu sportova u kojima na svetskom nivou imamo velika, velika imena.”
I tu je naglasio koliko je to bogatstvo sa šireg društvenog aspekta.
„Važno je iskoristiti sva ta velika imena u promociji sporta. Glavni cilj svakog tog velikog sportskog uspeha treba da bude da se što više dece motiviše na bavljenje sportom. Mislim da živimo u, malo će biti grubo ako kažem bolesnom, vremenu, Ali, ta fiksacija mobilnim telefonima, društvenim mrežama, Tik tokovima, video igrama nekako dehumanizira mlade ljude. Utiče na njihovu motoriku, njihovo zdravlje, samozadovoljstva u odnosu na to kako izgledaju, koliko su aktivni. Mislim da je u tome sport najvažniji segment borbe protiv takvih stanja, zavisnosti od alkohola, debljine… Imamo čitav niz problema sa kojima se suočavaju mladi ljudi i jedino što njih može izvući je sport.”
Ukazuje da se danas ne može reći ni za profesore u školi, pa ni za roditelje, da su autoriteti mladima.
„Jedini autoritet koji je donekle ostao je taj trener koji u dobu kad ne smeš detetu ništa da kažeš, ni da ga krivo pogledaš, još uvek ima neku slobodu da ih uslovno da kažemo drži u normalnom psihičkom stanju. Da dete razume, ako mu trener kaže: „Spavanje je u deset!” da on sa 14 godina shvati da u deset mora da spava. Ili ako mu uzme mobilni i kaže slušaj sad ti je popodnevni odmor od tri sata i tad nemaš mobilni on na nivou te grupe shvati. A kad mu ti kući uzmeš mobilni to je drama i to ne možeš da napraviš. Sport je u čitavom nizu segmenta funkcionisanja mladih ljudi i ostao oaza u kojoj djecu još uvek možemo da dobijemo u normalnom psihofizičkom stanju.”
I tako smo, korak po korak došli do Igora Milanovića, legende iz već pomenute grupe – „Jedan od najvećih”. Na pitanje kako je njemu kao kapitenu bilo „voditi” ekipu u kojoj je tako posebna ličnost kao što je Milanović, Bukić odgovara:
„Sa Igorom sam ceo život. On je ‘65, ja ‘66 godište, ali razlika između nas je samo dva meseca. U Los Anđelesu su smo bili daleko najmlađi. Nas dvojica smo skupljali lopte, nosilli kapice, bili kanta za napucavanje… Zajedno smo kroz karijeru odrastali i uvek se maksimalno uvažavali. Igor je bio specifičan lik, sjajan igrač, sigurno među najboljima na svetu svih vremena. Bio je malo egocentrik, voleo je pažnju, da se ide na njega, imao je i takvu ulogu u ekipi, centri su ti koji su realizatori. Slagali smo se, jer sam bio poprilično drugačiji tip igrača. Bilo je utakmica u kojima bih davao po pet golova, ali i onih kad nisam ni šutirao na gol. Meni je to bilo OK. Nekako sam uvek radio za njega, što dobro zna.”
Apostrofira da su sjajno sarađivali kad je Milanović došao u Mladost.
„Igor nije bio taj sa kojim sam kao kapiten trebalo bilo šta da pričam. Uvek je bio posvećen sto posto. Kad su bile ozbiljne utakmice bio je vrlo, vrlo profesionalan. Znao bi posle utakmice da izađe, voleo je noćni život, ali ponavljam bio je apsolutan profesionalac u glavi. Od ponedeljka do subote je bio na sto posto. Onda bi sebi dao malo oduška i meni je to bilo OK. Znao je da dođe na trening iz noći, ali to se nije videlo, jer je bio životinja. Da li je on sebi zbog toga skratio karijeru? Mislim da jeste, ali uvek mi je bilo uživanje da igram s njim, sjajno je razumeo vaterpolo. Igrali smo duple pasove, povratne lopte, radili nekakve blokove, lepo je igrati sa nekim ko zna, ko je moćan, ko razume, voli i posvećen je, a Igor je bio taj!”
Bonus video:



kasija
Bilo je i boljih vaterpolista od Bukica koji sad samo trabunja neke gluposti