Aleksandar Luković po receptu Radomira Antića čuva budućnost Srbije: Talentovana smo nacija, moramo da vratimo kult reprezentacije (VIDEO)

Mlade reprezentativne selekcije Srbije umele su u prošlosti da obraduju naciju uspesima na velikim takmičenjima, a potencijal da učini isto poseduje i aktuelna omladinska selekcija koju predvodi selektor Aleksandar Luković.

Bivši reprezentativac već četiri godine vodi generaciju talentovanih momaka od kojih su neki stigli i do najboljeg državnog tima, u razgovoru za Meridian sport dotakao se selektorske uloge, izazova koji očekuju mlade nade Srbije, metoda koje koristi po ugledu na Radomira Antića, utakmica u državnom dresu koje su mu ostale u posebnom sećanju.

Naravno, nekadašnji fudbaler Crvene zvezde, Udinezea, Askolija, Zenita, osvrnuo se se i na detalje iz perioda kada je branio crveno-bele boje, otkrio za čime žali iz vremena kada je bio na Marakani, a govorio je i o predstojećim duelima Zvezde sa PSV-om i Jang Bojsom, igranju sa Antoniom di Nataleom, boravku u Rusiji i životu mimo fudbala.

Meridian Sport te časti – POTPUNO BESPLATNO! Registruj se i odmah preuzmi 6.000 FREEBET!

Na početku razgovora selektor Orlića osvrnuo se na uspešno savladan prvi krug kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, gde je njegova ekipa uz odličan rezultat prikazala i dopadljivu igru.

“Imamo značajan kontinuitet tokom četvorogodišnjeg rada, rastemo i kao grupa i po rezultatima i načinu na koji igramo. Postoji mnogo prostora da budemo bolji i nikada ne treba da se zadovoljimo rezultatom, već da gradimo našu priču i da probamo da budemo još bolji. U novembru smo počeli kvalifikacije za Evropsko prvenstvo naredne godine u Rumuniji. Taj turnir koji se igrao u Hrvatskoj smo uspešno završili i sada nas u martu očekuje elitna runda kvalifikacija, gde će nam rivali biti Belgija, Izrael i Norveška. Imamo vremena da se na kvalitetan način pripremimo za te nove izazove. Verujem da možemo da se plasiramo na Evropsko prvenstvo”, počeo je Luković.

Veliku pažnju u javnosti privukla je ubedljiva pobeda Orlića nad selekcijom Hrvatske, što je najveći skalp u trenerskoj karijeri perspektivnog stručnjaka.

“Trijumf nad Hvatskom je svakako jedan od bitnijih, ali ne zato što smo igrali baš sa selekcijom komšija. Moram da pohvalim domaćine, jer se turnir igrao u Hrvatskoj i zaista je sve bilo na vrhunskom nivou. Pobeda je značajna jer nam je direktno određivala sudbinu, odnosno plasman na tabeli i bila nam je neophodna kako bismo se plasirali u narednu rundu. Ono što me raduje je odnos i međusobno poštovanje između naših i hrvatskih igrača, jer zaista želim da ostanem fokusiran samo na sport”.

Selektor omladinaca Srbije istakao je da se radi o talentovanoj generaciji, a u prilog tome idu i partije koje pružaju iz vikenda u vikend u seniorskom fudbalu, kao i pozivi u najbolji državni tim.

“Postoji nekoliko momaka koji su u ovom trenutku došli do visokog nivoa. Dva igrača su već pozivana u A selekciju, pričam o Andriji Maksimoviću i Mihajlu Cvetkoviću, drago mi je zbog njih jer su veoma mladi, ali ne bi trebalo da se zadovolje trenutnim statusom, već da iskoriste momentum da budu još bolji. Ima još momaka koji su zanimljivi, ali ne bih voleo da bilo koga izdvajam. Ova dva imena su se izdvojila sama po sebi, s obzirom na to da je selektor Dragan Stojković u njima prepoznao potencijal i kvalitet. Suštinski to je grupa koja je već dugo zajedno, ima njih 12-13 koji su bili na našem prvom okupljanju pre tri godine. U trenerskom poslu veoma je bitan kontinuitet, a kada radiš u reprezentaciji ono čega uvek manjka je vreme, pošto mi nismo toliko često zajedno. Sa druge strane, imamo priliku da radimo sa najtalentovanijim igračima od kojih sa očekuje da kasnije igraju za mladu reprezentaciju i za A tim na kraju”.

Da bi sve reprezentativne selekcije bile uspešne neophodna je saradnja slektora svih uzrasta.

“Imamo dobru komunikaciju, jer je najbitnije da Srbija napravi dobar rezultat. Uvek postoji polemika da li je u mlađim selekcijama važan rezultat ili razvoj. Mislim da je bitno i jedno i drugo, jer samim pojavljivanjem na velikim takmičenjima i igranjem protiv najkvalitetnijih protivnika, momci stiču dragoceno iskustvo koje će im značiti u budućnosti”.

Kako bi vreme provedeno tokom okupljanja bilo što korisnije iskorišćeno napravljeni su interni dogovori.

Mi smo na početku kada sam ih preuzeo napravili neke naše interne dogovore kako funkcionišemo kada smo zajedno. Selekcija je proces koji traje, nije nešto što je konačno. Što iz opisa posla, što iz zadovoljstva imam na nedeljnom nivou komunikaciju sa kandidatima, vikendima gledam utakmice, pratim treninge… Gledamo da što više budemo zajedno, da imamo određenu aktivnost, da budemo spremni na najbolji mogući način. Kako prolazi vreme i oni su momci stariji, zreliji i sa te strane veoma sam zadovoljan kako funkcionišemo kada smo zajedno. Stalno im napominjem koliku imaju odgovornost jer predstavljaju svoju zemlju i da zbog toga treba još više da vode računa kako se ponašaju, šta rade, kako vode svakodnevni život. Mislim da mogu i kroz neka svoja lična iskustva da im prenesem mnoge stvari. Iako sve vreme polemišemo da se puno toga promenilo, ali neke stvari su zaista konstante i nepromenljive, poput vaspitanja, discipline, odnosa prema treningu… Na kraju krajeva veliko je zadovoljstvo i čast za sve nas da budemo deo ove priče koje se zove omladinska reprezentacija Srbije”.

Selektor Luković je otkrio jednu zanimljivu meru kojoj pribegava kako bi koncentracija mladih fudbalera bila usmerena na zahteve koji se pred njih stavljaju.

“Kod nas se za vreme obroka, sastanaka, u svlačionici pred utakmicu, trening ne koriste telefoni. Ne zato što ja nisam svestan da je era pametnih uređaja, društvenih mreža… Ja sam itekako svestan da živimo u takvom vremenu, ali prosto želim da igrači shvate koliko moraju da budu fokusirani, jer je to vreme koje mi provodimo u selekciji mnogo manje u odnosu na ono koje provode u klubovima. Uvek negde potenciram da je podjednako važno šta doprinosiš na terenu, na treningu, ali i kako se ponašaš van terena i kako se ponašaš na terenu. Zaista mislim da oni, kao i ja sa njima, imamo čast da branimo boje svoje zemlje. Preko 5.000 fudbalera obitava u toj uzrasnoj kategoriji, pa ako si već među tih 20-25, onda mora da postoji određena lična odgovornost, poštovanje pravila i normi kako bi to sve izgledalo i funkcionisalo na pravi način”

Bivši reprezentativac je tokom igračke karijere radio sa velikim brojem vrhunskih stručnjaka, što je dragoceno iskustvo za posao kojim se trenutno bavi.

“Meni je oduvek bila ideja da se bavim trenerskim poslom. Kako mi se karijera približavala kraju imao sam određeni plan kako bi to trebalo da izgleda, bez da preskočim ni jedan korak. U vreme kada sam bio reprezentativac trenirali su me selektori poput Radomira Antića, Ilije Petkovića, Havijera Klementea, Siniše Mihajlovića, Vladimira Petrovića, izvinjavam se ako sam nekog zaboravio u ovom trenutku, i postoje određeni kvaliteti tih ljudi koje mogu i sam sada da primenim. Ali mišljenja sam da to negde polazi lično, od senzibiliteta i načina na koji vidim kako bi to trebalo da funkcioniše, naravno uz iskustvo koje se stiče sigurno vremenom. To su ljudi koji su svako na svoj način doprineli mojoj igračkoj karijeri, da budem bolji. A sada, kad razmišljam kao trener, sigurno da ima nekih njihovih metoda koje koristim”, kaže Luković i navodi konkretan primer:

“Kada nam je selektor bio Radomir Antić mi smo se na obrocima delili po linijama tima. Ja sam to preneo i na moje momke. Jer znate kako, kad se sakupi 30 ljudi pa svi nagrnu odjednom da ručaju, napravi se poprilična gužva, pa smo to rešili takvom podelom, a uz to smo popravili organizovanost, kao i sinhronizaciju na neki način. I kada pravimo raspored po sobama, uvek gledamo da spojimo igrače koji igraju na sličnim pozicijama, da mogu i u sobi da razgovaraju o nekim idejama, zahtevima… Tako gledamo da iskoristimo vreme na što kvalitetniji način”.

Nekadašnji defanzivac je sa Orlovima bio učesnik Mundijala u Južnoj Africi.

“Svetsko prvenstvo je najveći mogući nivo reprezentativnog fudbala. I posle 15 godina čovek se seti nekih stvari, i pozitivnih i negativnih, ali ja uvek mislim pozitivno i uglavnom se sećam stvari koje su bile dobre. Pred odlazak na Mundijal bila je euforija, ali potpuno realna u odnosu na ono što smo prikazali u kvalifikacijama. I onda prva utakmica, poraz od Gane, moj crveni karton, pa pobeda protiv Nemačke, zatim utakmica sa Australijom gde nam je kako se ispostavilo i bod bio dovoljan za prolaz dalje… Ta generacija je bila jako talentovana, kompatibilna, odlično vođena”.

Luković je 28 puta nosio dres sa državnim grbom, a tri utakmice su mu posebno ostale u sećanju.

“Svaka mi je draga na određeni način, zato što je to zaista čast i privilegija, bar to ja tako doživljavam. Ali hajde izdvojiću neke. Utakmica protiv Francuske na stadionu Crvene zvezde 2009. kada je bilo 1-1, koja je mogla da nam u tom trenutku donese plasman na Svetsko prvenstvo. Što se tiče onih koje bih da zaboravim, mada ne bih ni jednu jer su to sve dragocena iskustva iz kojih može više da se nauči nego iz onih kada sam igrao dobro. Urezana u sećanju mi je ostala ona protiv Gane na kojoj sam dobio crveni karton, gde smo u tom trenutku imali 0-0, a posle izgubili 1-0. Iako smo, posle mog crvenog kartona, imali dve šanse posle kojih smo mogli da povedemo. Naravno, pamtiću i debi protiv Litvanije kod selektora Ilije Petkovića”.

Kod selektora Antića bio je izražen kult reprezentacije, gde je cela nacija podržavala tim.

“Mnogo nam je to značilo! Mislim da svi zajedno treba da kreiramo taj ambijent, da povratimo poverenje ljudi u nacionalni tim, jer to ne može da se desi samo od sebe. Kada kažem svi, tu mislim i na sportske radnike, na novinare, na medije, na javno mnjenje, na narod. Radomir je u tom trenutku dosta radio na tom polju. Ja se sećam, vrlo često smo posećivali škole, igrali mali fudbal sa decom na odmoru. Na taj način smo se mi približili ljudima… To su neke stvari koje ljudima možda deluju nebitno, ali i te kako su kreirale pozitivan ambijent, koji je nama kao reprezentaciji davao vetar u leđa. Bili smo konkurentni, igrali smo dobar fudbal i osećala se pozitivna energija oko nacionalnog tima. Mi smo skloni euforiji i kod nas nema sredine. Ili je sve sjajno ili ne valja ništa, a nije baš tako. Mi moramo da nađemo balans, sami sa sobom i da neke stvari sagledamo realno”, kaže bivši reprezentativac i dodaje:

“Kada se reprezentacija plasira na takmičenje i prirodno je da mnogo očekujemo, reprezentativci i selektor prvi, ali bili smo u Rusiji, Kataru, Nemačkoj, verujem da ćemo biti i na sledećem Mundijalu. Svi treba da doprinesemo da taj ambijent oko nacionalnog tima bude pozitivan, a naravno to polazi i od rezultata i načina na koji reprezentacija igra i kako se bori. To su negde prirodne stvari i zaista verujem da imamo kvalitet, talenat, resurse i u mladim igračima i da možemo da budemo konkurentni u narednom period”.

Perspektivni stručnjak uveren je da srpski fudbal ima svetlu budućnost.

“Mi kao nacija imamo talenat i verujem da će doći trenutak kada će fudbalska reprezentacija biti konstantna što se tiče velikih takmičenja i nadam se u budućnosti dobrim rezultatima. Ljudi možda imaju pogrešnu percepciju kada se komentariše da li je sam plasman na veliko takmičenje uspeh sam po sebi. Ja mislim da jeste, jer danas svi širom planete igraju fudbal i učestvuju u kvalifikacijama. Dolaze neke nove generacije, momci koji su bili svetski i evropski prvaci su sada nosioci reprezentacije. Nadolaze igrači iz 2005. generacije, pa i moji koji su mlađi… Mislim da imamo potencijal i da u nekom narednom periodu možemo da napravimo neki značajniji rezultat i u seniorskom fudbalu”.

Luković je prve fudbalske korake načinio u Budućnosti iz Konareva, zatim je prošao kroz školu fudbala Bubamara, da bi iz kraljevačke Sloge stigao u Crvenu zvezdu gde je stekao potpunu igračku afirmaciju.

“Debitovao sam za prvi tim 2001. godine kod trenera Zorana Filipovića i posle toga sam četiri, pet godina bio u prvom timu Zvezde uz jednu sezonu provedenu na pozajmici u Ubu. Bio je to svakako, jedan lep period i sada kada se prisetim bilo je zaista važnih momenata. Iskustvo iz Jedinstva mi je bilo značajno za dalji razvoj i ono što nas je čekalo kasnije na Marakani. Danas mojim igračima pričam da sve treba da se zasluži, da treba da se bore i da svojim odnosom i radom dođu do kako timskih, tako i ličnih benefita”.

Naredni rivali Zvezde u Ligi šampiona su PSV i Jang Bojs, stari znanci još iz doba kada je nekadašnji as crveno-belih krčio fudbalski put do najveće scene.

“Fudbal je globalizovan maksimalno. Sada je velika razlika u budžetima. I tada je bila, ali čini mi se ne toliko kao danas. Jako je teško porediti taj period od pre 20 godina i ono što se danas dešava. Pre svega fudbal se mnogo promenio, još više je globalizovan, ubrzala se igra, ima puno kvalitetnih igrača, više utakmica, velike su razlike u nivoima domaćih takmičenja. Nivo Lige šampiona je sigurno bliže nivou takmičenja u Premijer ligi, Seriji A, primeri, nego našoj Superligi i to je normalno”, kaže Luković i dodaje:

“Što se tiče naredne dve utakmice koje Zvezda ima u Ligi šampiona, mislim da u njima može da napravi dobar rezultat. Iako je PSV jako veliki klub, sa bitnom ulogom u šampionatu Holandije godinama unazad, pa i decenijama. Jang Bojs je tim koji se nekako godinama prepliće sa crveno-belima. Sada je specifično što ti dueli dolaze posle pauze u prvenstvu Srbije. Videćemo, ali mislim da Zvezda može da bude konkurentna u te dve utakmice i da dođe do povoljnog rezultata”.

U drugom mandatu na Marakani imao je drugačiju ulogu, mentora mladim igračima. Sada je Zvezdin tim sačinjen i od momaka poniklih u omladinskoj školi, stranaca, igrača sa bogatim međunarodnim iskustvom – da li je takav miks fudbalera dobitna kombinacija?

“Mislim da jeste. To ne važi samo za Zvezdu, već i za Partizan, Vojvodinu i za sve druge klubove. Mislim da je to negde idealan miks. Naravno, polazi se od strategije kluba, šta je u datom trenutku potrebno, kako selektovati tim da bude konkurentan, pre svega u Evropi i gde postoji prostor da mladi igrač dobije priliku. Kada to kažem, mislim i na moment i na određenu poziciju u timu i u odnosu na talenat koji igrač poseduje i u odnosu na potencijalno njegovu tržišnu vrednost i potražnju. Na taj način šaljemo i poruku da treba da rade, da zasluže da dođu tu gde žele da budu. Potreban je taj miks mladih i iskusnih igrača, dobrih stranaca koji prave razliku”.

Tokom boravka na Marakani osvajao je titule, duplu krunu, igrao Kup UEFA, ali je igranje Lige šampiona sa crveno-belima ostao nedosanjan san pošto je srpski šampion u zaustavljan u kvalifikacijama.

“Igranje Lige šampiona sa Zvezdom je nešto za čim najviše žalim iz tog perioda. Ta generacija je bila zaista sjajna, sa igračima koji su napravili sjajne karijere. Gro tima je bio iz omladinske škole i ostaje žal što nismo napravili iskorak više. Igrali smo Kup UEFA, pa i onaj čuveni Strazbur gde smo primili dva gola pred kraj i to je nešto što je ostalo u negativnom sećanju”, kaže Luković i dodaje da je opšti utisak ipak pozitivan:

Jedno bogatstvo je to što ja sa većinom igrača iz te generacije i dan-danas imam komunikaciju, viđemo se, družimo se i to je zaista nešto što traje, eto, koliko dvadesetak godina i to bih apostrofurao. Kroz sve one trenutke koje smo prošli na terenu, ostali smo svi negde u fenomenalnim odnosima. Sve što sam prošao u Zvezdi pomoglo mi je da budem bolji igrač, bolji čovek i da se kasnije u Udinama na adekvatan način adaptiram na jednu totalno drugačiju ligu”.

Dobrim igrama u crveno-belom dresu privukao je pažnju evropskih klubova, ali je izbor pao na Udineze, gde se zadržao četiri godine.

“U klub je u tom trenutku stigla ta ponuda. Ja sam uvek želeo da se oprobam u nekom takmičenju koje je jako kvalitetno, atraktivno, što je svakako i Serija A. Takođe i neka vrsta životnog izazova, pošto je drugačija zemlja, iako relativno blizu Srbije, a Udineze je svakako bio stabilan klub i idealna sredina za prvi korak posle igranja u Srbiji”.

Po dolasku u Italiju usledla je šestomesečna pozajmica u Askoli, što je bilo dragoceno iskustvo kako bi se kasnije etablirao u timu iz Udina.

“Taj period u Askoliju od avgusta do decembra iz ugla kluba nije bio toliko dobar jer nismo imali kvalitetne rezultate, ali je za mene individualno bio jako koristan jer sam igrao standardno pre nego što sam se u januaru vratio u Udineze. Ono što sada pričam i mojim igračima je koliko je bitno da se nauči jezik. I ja sam imao priliku da u tih 3-4 meseca naučim jezik. Italijani veoma poštuju svoj jezik, svoju kulturu i onda te na taj način i stimulišu da ga i ti što pre naučiš. A sa druge strane, mislim da je to i jedno elementarno poštovanje ka klubu, na kraju krajeva ka poslodavcu. Askoli je jedno prelepo iskustvo za mene”.

Četiri godine u Udinama ostale su u lepom sećanju bivšem reprezentativcu Srbije.

“Udineze je klub koji nosim u srcu. Tu su mi se i rodila deca, kad god imam vremena odem do kluba, pogledam utakmice, pogledam trening, otputujem i privatno. Veliki je klub, sjajno organizovan i sa ozbiljnim uticajem u italijanskom fudbalu. Tako da, jako korisno i lepo iskustvo. Kad sam se vratio u prvih šest meseci nisam igrao redovno, ali sam sakupio desetak nastupa i onda sam se od leta ustalio u startnoj postavi. Tih godina smo imali jako kvalitetan tim, dobre trenere, igrali smo i Ligu Evrope, prolazili grupu, stigli do četvrtfinala…”

Serija A oduvek važi za zemlju koja je bogata defanzivcima, ali je Luković uspeo da se izbori sa konkurencijom.

“Dok sam bio u Crvenoj zvezdi važio sam za beka koji je poprilično ofanzivan, ali ne tako dobar u odbrani. Italija mi je jako pomogla u tom segmentu, pa i do te mere da sam na kraju igrao i centralni bek. Rad u klubu sa trenerima i samo takmičenje mi je pomoglo da fazu defanzive dovedem na ozbiljniji nivo da budem konkurentan u jednom takvom takmičenju. Mislim da dosta toga polazi od igrača, od samokritike. Ja sam znao da pogledam one stvari gde nisam bio dobar i generalno sam se trudio da na tim stvarima radim dodatno. I to prenosim na mlade igrače. Da uvek treba pođemo od sebe. Gde sam ja mogao da budem bolji? Šta je to što sam uradio dobro? Naravno, treba da završimo u nekom pozitivnom tonu, ali da ne zanemarimo ono gde možemo da budemo bolji, jer je to jedan od načina kako da napredujemo”.

Antonio di Natale je jedan od najvećih simbola Udinezea, koji nije napustio ni kada su ga zvali veći klubovi.

“Bez da se iko uvredi, on je možda najkvalitetniji igrač sa kojim sam igrao. Taj talenat, kontrola lopte, brzina, brzina donošenja odluka, udarci po lopti, ideja, kreacija…  Nisam bio saigrač sa najvećim imenima svetskog fudbala, ali on me je poprilično fascinirao. Mislim da je doneo jako pametnu odluku time što je ostao u Udinezeu skoro celu karijeru, jer tretman, podršku, poštovanje, poverenja od kluba i navijača, teško bi dobio u drugom klubu gde je još vrhunskih igrača.”

Po odlasku iz Udina sledeća stanica u karijeri srpskog fudbalera bila je Rusija, odnosno Zenit.

“U tom trenutku bila je baš ekspanzija, sa vrlo dobrim strancima, uz veliku platežnu moć klubova koji su igrali i u Ligi šampiona. Drugačije iskustvo u odnosu na Italiju. Lučano Spaleti je bio trener i on je bio jedan od razloga zašto sam otišao u Zenit. Za vreme provedeno u Sankt Peterburgu postao sam bogatiji za novo profesionalno i životno iskustvo. Rusija je ogromna, prelepa zemlja. Najbliže putovanje nam je bilo do Moskve, ostala su trajala po četiri-pet sati. Osvojili smo dve titule i dva Superkupa. Prve dve godine sam bio standardan, druge dve godine sam igrao nešto manje, ali zaista lepo iskustvo”.

Srpski igrači su i kroz istoriju ostavili dubok trag u ruskom fudbalu.

“Bio sam u isto vreme kada i Danko Lazović i moram da kažem da smo prihvaćeni na pravi način, našli su nam se za sve što nam je bilo potrebno i tako olakšali period adaptacije. Srpskih igrača je bilo, ima ih i biće ih u ruskom fudbalu. Pravoslavci smo, sličnog mentaliteta, jezik je sličan, tako da i to ima uticaj”.

Selektor omladinaca Srbije otkrio je čime se bavi mimo fudbala.

“Posvećen sam porodici, imam dvoje dece, suprugu, oni su mi mirna luka i to mi zaista prija. Posvećen sam i sebi, tu mislim da je bitno kakvu poruku trener šalje o sebi, pa i ako pričamo o nekom fizičkom izgledu, kondiciji i tako dalje. To mi je u krvi, da svaki dan moram da odradim neku određenu aktivnost. Kad god imam vremena odem do mog Konareva, Kraljeva. Zaista se dole osećam prijatno, imam prijatelje sa kojima se viđam i sa kojima provodim vreme. Igramo mali fudbal koji je više penzionerski nego što je ozbiljan. Ovde u Beogradu je malo ozbiljnije sa ovim bivšim igračima, mada i dole ima bivših igrača, ali nam je važnije druženje i to treće polovreme. Trudim se da se okružim pozitivnim ljudima, da jedni iz drugih crpimo pozitivnu energiju i mogu da kažem da uživam u životu”.

Nekadašnji fudbaler imao je poruku za sve ljubitelje fudbala povodom Novogodišnjih i Božićnih praznika.

“Poželeo bih svima da budu pre svega zdravi. Ako mogu negde bih to i naglasio. Da probamo svi da budemo pozitivni, koliko je to moguće. Poželao bih ljudima pre svega srećan Božić, pa onda i Novu godinu. I da se u sledećoj godini svi radujemo uspesima srpskih sportista. Voleo bih da među tim uspesima bude i naš, jer verujem da uz dobar plan, radnu atmosferu, da možemo da odemo na Evropsko prvenstvo”, poručio je Aleksandar Luković za Meridian sport.

Bonus video:

3 Komentara

    Sta vredi kad ti klinci odu van zemlje brze bolje i tako nestanu na fudbalskoj mapi

    Sta vredi sto smo talentovani kad igraju vecina koji imaju dobru kombinaciju

    Ma koja mi talentovana nacija,zanosimo se kada je fudbal u pitanju samo

Postavi odgovor