Bogdan, predstavnik treće generacije čuvene košarkaške porodice Zimonjić, ove sezone se predstavio sa velikim uspehom u redovima Dinamika.
Njegov deda Petronije, daleko poznatiji po nadimku Pera, jedan je od pionira kondicionog treninga. Uz Bracu Alagića bio je deo stručnog štaba košarkašica Crvene zvezde, prvog jugoslovenskog prvaka Evrope u magičnoj igri. Pripremao je i reprezentativce za evropsko zlato 1995. godine u Atini, bio omiljen u Zvezdi, Partizanu, Beobanci… Gde god je radio.
Meridian sport ti donosi NOVI BONUS DOBRODOŠLICE – do 26.000 DINARA uz dva dana igre bez depozita!
Otac Predrag, takođe poznatiji po nadimku Bata, trenutno brine o pripremljenosti košarkaša Partizana. A tokom karijere imao je priliku da sarađuje sa igračkim i trenerskim veličinama. Počev od Ace Nikolića u Beobanci, pa Šakote u Iraklisu, Tanjevića u Budućnosti, Ivkovića u reprezentaciji, Željka Obradovića u Fenerbahčeu i Partizanu… A na listi zvezda koje je pripremao su između ostalih Stojaković, Dijamantidis, Papadopulos, Radmanović, Bogdanović, Dikson, Panter, Slukas, Veseli…
Bogdan koji sada krči svoj put, košarkaški je prohodao u Partizanskom putu zahvaljujući deda Peri, da bi iz Dinamika otišao u Ameriku na studije. Prvo na Floridu, potom i Tenesi Tek gde je diplomirao programiranje. Po povratku na ovu stranu Atlantika odabrao je FMP, da bi u želji da više igra zbog minutaže opet obukao dres Dinamika. Prosek od 14 poena i 7,3 skoka pokazuje da je napravio dobar potez. Za Meridian sport je govorio o dedi, ocu, trenutku kad se opredelio da bude profesionalni košarkaš, kao i razlozima zbog kojih bi sportistima preporučio da idu na koledž u SAD.
„Čast je”, odgovara Bogdan na pitanje kako je biti deo dinastije Zimonjić. „Doduše deda i tata su treneri, a ja igrač, ali mnogo sam naučio i od jednog i od drugog. Pre svega, deda mi je bio drugi tata, s obzirom da je otac jako dugo radio u inostranstvu, faktički celo moje detinjstvo. Pera je uvek je bio da me sačeka posle škole, vozi na treninge, posavetuje… Posle treninga me je uvek vodio na palačinke, bio sam veoma blizak sa njim.”
Konstatujući da su Pera i Predrag veliki profesionalci, nastavlja:
„Nisam baš imao predstavu koliko mi je deda bio poznat, zato što sam još bio dete dok se on bavio trenerskim poslom. Ali, što sam stariji i što više upoznajem ljudi iz košarke i sporta, sve više shvatam koliko je bio veliki. Nebrojeno puta mi se desilo da kad upoznam nekog odmah kaže ‘Deda ti je bio sjajan čovek’!“
Šampionsku trenersku lozu nastavio je Predrag, daleko poznatiji kao Bata. Bogdan ističe da je ponosan na oca, ne samo zbog trofeja u čijem kovanju je učestvovao, već:
„Nekako mi je od malena bio idol. Ne što se tiče toga šta je sve ostvario, nego generalno kao ličnost, po karakteru… Znam kroz šta je sve prošao, koliko se trudio i koliko je radio. Bio sam klinac kad je spremao doktorat, sećam se koliko je učio. Verovatno mu je zato i moja edukacija bila vrlo bitna, na njegovu ideju sam i otišao u Ameriku. Bila je i moja želja, ali mom tati je škola uvek bila pod brojem jedan. Nije što mi je otac, ali mogu stvarno da se pohvalim sa tim ko je i šta je.”
Bogdanu je košarka bila suđena. Nije ni moglo drugačije kad je odrastao gledajući Batu kako radi sa asovima.
„Prekretnica kad sam odlučio da se ozbiljnije bavim košarkom, bila je tokom leta kad sam sa ocem otišao u Ameriku. Tada je on radio sa Bogdanovićem. Imao sam priliku da ih celo leto gledam kako rade u Los Anđelesu, Sakramentu i nešto kratko u Njujorku. Tad sam na Bogdanovom primeru video šta znači biti profesionalac, kako se postaje veliki u tome što se radi. Trenirali su satima i satima, bile su to vežbe za svaki detalj njegove igre, bezbrojna ponavljanja, profesionalizam na najvišem nivou. Tu sam se zaljubio u sve to i od tog trenutka sam krenuo da gledam košarku ozbiljnije.”
Podsetio se i kako je sa ocem, dok je radio u Rusiji (Jenisej i Himki), učio fiziku i matematiku preko Skajpa. Na pitanje oseća li pritisak da mora da dostigne dedu i oca – šampione Evrope, Bogdan kaže:
„Više mi je motiv nego pritisak. Baš zato što od njih nikad nisam imao nikakav pritisak, bili su veoma kritični, ali nikad nisam osetio da nešto moram. Od oca sam samo imao pritisak da moram da završim fakultet! U suštini to je samo motiv i podstrek.”
Ističe da bi mladim sportistima preporučio odlazak u SAD na školovanje i da se nisu pojavili NIL ugovori.
„Definitivno moj savet za sve koji planiraju da idu u Ameriku je da nikako ne propuste tu priliku. Pre svega zbog životnog iskustva – naučite jezik, dobijete edukaciju, prvi put živite sami, prolazite kroz dobre i loše stvari, stvarno ono neverovatno iskustvo. Sa druge strane Amerika je stvarno zemlja prilika, ko zna možda vam se svidi i ostanete… Da se ne bavim košarkom i da mi to nije primaran cilj u životu, verovatno bih ostao nekoliko godina radio, upoznavao ljude i život, menjao gradove…”
Na pitanje da li mu je lepše bilo na Floridi ili Tenesiju, odgovorio je:
„Definitivno na Floridi. Kad sam odlazi u Ameriku, nisam imao dovoljno informacija… Došao sam i shvatio koliko je košarka na drugom nivou, da se više igra jedan na jedan, brže i da nema toliko taktike. Ta individualna košarka u tom trenutku mi nije prijala, jer sam više timski igrač, a i malo sam kasnio u razvoju fizikalija. I nisam puno igrao prve godine. Ali, sve osim košarke je bilo sjajno. Klima, ljudi, stvarno možda i najlepše mesto za život.”
Zanimljivo je da se posle njegove selidbe Florida plasirala na Fajnal-for.
„Prebacio sam se na Tenesi, jer nisam dobio priliku koju sam mislio da treba da dobijem. Tamo mi je takođe bilo lepo, upoznao sam super ljude. Čak mi je možda i bolje legao, jer nisam imao neke distrakcije i mogao sam da se koncentrišem na košarku i školu. Jer, kad živite pored Majamija možete da idete na plažu i u januaru…”
O masteru još nije razmišljao, trenutno mu je prioritet da bude profesionalac u košarci. Posle karijere i to će doći na red. Slaže se da je povratak u Dinamik bio pravi potez.
„Ljudi iz FMP-a i ja smo smatrali da bi to bilo bolje za moj razvoj. Sa mojim neiskustvom u tom trenutku FMP jednostavno nije bio prava priča, kao što će možda biti u budućnosti. U dinamiku sezona zaista teče lepim tokom, imam minute, lepo igram. Što se tiče nastavka karijere, trenutno razmišljam samo o ovoj sezoni, pomalo i o letu – da uhvatim oca i treniram s njim, pogotovo da me atletski spremi.”
Logično mlad tim kakav ima Dinamik imao je uspona i padova, na kraju došao do završnice u kojoj ubrzano mora da očvrsne i sazri.
„Mislim da nemamo toliko težak raspored, da kao ekipa treba da se skupimo zajedno i kako kažete očvrsnemo i pobedimo još par utakmica. Biće to sve OK na kraju.”
Na našem Jutjub kanalu pogledajte sa kim je od očevih ‘učenika’ najbliži i ko ga je ugostio u Americi, kao i to od kog je Batinog šefa najviše naučio iako je imao priliku da sa njim radi samo par dana. Bogdan je, takođe, potvrdio da sanja isti san kao i svi sportisti, a nije skrivao ni koje su mu boje bliže srcu.
Bonus video:



andrea
Ovo je baš ono kad kažeš košarka u krvi, bukvalno generacijama. Nije ni čudo što mali nastavlja tim putem
iva
Kad ti je deda legenda, otac u sportu, nema tu mnogo lutanja… lopta ti je sudbina.Ali opet, najteže je baš takvima… svi odmah očekuju da bude isti ili bolji od prethodnih generacija.
lena
Kada se zna ko mu je deda i otac mora da mu je prva rec kad je progovorio bio kos!!!Geni su cudo!