Kulinarstvo, otac predsednik i snovi na engleskom - neobičan put Filipa Rebrače: Bilo bi glupo da sam propustio šansu da sarađujem sa Željkom

Poziv. Nema odgovora. Odmah stiže poruka izvinjenja i najava da će se vrlo brzo javiti. Obećanje ispunjeno, razlog pomeranja razgovora vrlo interesantan. “Spremao sam obroke za celu nedelju”, objasnio je Filip Rebrača – momak koji nosi breme slavnog prezimena i korača neobičnim stazama. Posle američkog putešestvija i završenih studija, vratio se u Srbiju. Kao čovek koji je više od pola života proveo u inostranstvu, morao je ponovo da upoznaje svoju zemlju, da se adaptira na potpuno drugačije uslove igre i oseti na svojoj koži da garant uspeha u Zemlji košarke nije samo ljubav i umeće baratanja sa narandžastom loptom, već je potrebno da se mnoge kockice poklope kako bi talenat došao do izražaja. Sada su se nemestile prilično specifično, na mestu gde je odgovorno lice i prvi ispred svih njegov otac – legendarni Željko Rebrača, koji je od Božića 2022. godine na misiji da Vojvodinu pretvori u ozbiljnog takmaca na Jadranskom nebu.

Meridian sport te časti – registruj se, uplati 500 i preuzmi odmah bonus od 3.000 DINARA!

Na dobrom je putu, a sin je došao letos da pomogne Novosađanima, ali i sebi – pogotovo posle čačanske epizode. Tokovi Morave nisu prijali Filipovim rukama, nije uspeo da uzme pelcer košarkaške magije. Ipak, vreme provedeno u Borcu je bila lekcija – za košarku i pre svega život. Iako je povod intervjua bila pobeda Vojvodine nad Dinamikom, priča je jednostavno morala da počne od tiganja – koji sluša Rebraču gotovo identično kao obruč kada atraktivno zakucava. Nije kulinarstvo kao takvo bilo tema, nego zapravo izgradnja jednog mladog čoveka.

„Morao sam da naučim da kuvam u Americi, pošto posle druge godine na koledžu više nisam bio u kampusu i jednostavno druge opcije nije bilo. Svaki dan sam sebi spremao doručak, ručak i večeru, a dolaskom u Srbiju sa devojkom sam počeo da pravim obroke za celu nedelju. Ona je stalno radila to dok se nismo upoznali. Shvatio sam da je to sjajan način da se sačuva vreme i novac, da ne moram stalno da jedem po restoranima i bespotrebno trošim novac. Napravimo nedeljom hranu od ponedeljka do petka, a onda vikendom volimo da odemo negde na klopu“, počeo je Rebrača (27) priču za Meridian sport.

Sjedinjene Američke Države su bile dom za Srbina u kontinuitetu od srednje škole do master studija.

„Amerika me je gurnula u svet odraslih. Jednostavno, bilo je potrebno da budem samostalan. Naučio sam da poštujem vreme i  budem odgovoran prema obavezama. Prve godine, kada sam otišao u srednju školu, bio sam kod porodičnih prijatelja. Sledeće sam već bio sam, kao i pet godina na koledžu. Moja situacija je malo drugačija u odnosu na druge momke koje dolaze iz Srbije, pošto sam odrastao tamo. Željko je igrao za Pistonse i Kliperse. Meni je engleski bolji nego srpski. Snašao sam se prilično lako, ali potpuno razumem naše ljude koji odlaze u Ameriku da im je teško za psihu. I meni je bilo teško u nekim segmentima, ali mi je lakše bilo zbog činjenice da sam kao mali proveo mnogo vremena tamo“.

Detinjstvo uslovljeno promenom klubova njegovog oca, bilo je zapravo Filipov štit prilikom novog prelaska preko okeana.

„Rodio sam se u Italiji, živeo u Grčkoj, Americi… Od malena sam se navikao da moram da menjam prijatelje, da se adaptiram. To me je sve pripremilo za odlazak u Ameriku“.

Sve je uticalo i na jezik kojim govori.

„Iskreno, bolji je engleski. Živeo sam tamo više od sedam godina. Imao sam manje komunikacije na srpskom, što je uticalo. Srpski je malo zaostao, umem da promašim padež, što me malo iritira. Pre odlaska sam znao sve i kao da sam zaboravio. Što se tiče snova, sada sanjam na oba jezika, ali malo više na engleskom“.

Posle diplomiranja na Severnoj Dakoti i master studijama na Ajovi, kao i iskustva igranja u NCAA, rešio je da Ameriku zameni Srbijom. Dobio je poziv Borca. Upoznavanje sa srpskom košarkom nije teklo kako se nadao da hoće.

„Desile su se neočekivane stvari. Iako mislim da su u Americi veće atlete i uslovi su takvi da sistem pravi masivne košarke, ispostavilo se da se u Srbiji igra mnogo čvršće, što sudije dopuštaju. Tamo je faul, ovde nije. To je bilo prvo što sam osetio po dolasku u Srbiju. Druga novost je bila taktika. Tamo ima mnogo više slobode i treneri dopuštaju da talentom dođeš do poena. Ovde je fokus na ekipu“.

Pripremni period u Borcu nije nagoveštavao da neće kliknuti sa Čačanima.

„Iskreno, bilo mi je teško. Imao sam dobrih utakmica na pripremama. Bilo mi je čudno da se naviknem na našu košarku, na kontakt, na smanjenu ulogu i minutažu. Navikao sam u Americi da igram po 33 minuta. Ovde imaš manje prostora da uđeš u ritam, za grešku… Adaptacija je sigurno uticala da se ne snađem najbolje. Nisam razumeo trenera šta vidi u meni. Ja sam mislio da me ne koristi na način kako treba. Nismo se razumeli u tom aspektu i nije mi pomoglo da postanem bolji igrač. Naravno da sam mogao da igram bolje i imam bolji pristup. Pokušao koliko sam mogao u tom trenutku, ali velika lekcija. Zaista mislim da mogu mnogo da naučim, iako mislim da nisam bio previše kriv. Ne kažem da su oni… Nekako nismo kliknuli i uveren sam da obe strane mogu da nauče iz cele situacije“.

Konkretno, naučio je..

„Iako ide loše, iako te trener ne koristi na način kako sam si zamislio, to je sve ok. Važno je razumeti drugačije mišljenje i raditi maksimalno, gurati sebe do krajnjih granica. Mislim da sam zaista mnogo trenirao, da sam uložio vreme i sebe da pomognem klubu. Naravno, uvek ima  prostora za još, a najvažnije je biti stalno pozitivan, što ja nisam bio. To je bio najveći problem“.

Na kraju sezone je stavio tačku na priču sa Borcem. Otvorio je novo poglavlje – novosadsko.

 „Tražila su me dva kluba iz Mađarske i jedan iz Nemačke. Ali sam želeo Vojvodinu, da bude kod kuće, da učim od Željka i mislim da bi bilo glupo da nisam iskoristio takvu priliku… Znao sam kako bi izgledalo da dođem kod Željka i koliko bi mogao da mi pomogne. Ali, prvi koji me je pozvao bio je trener Isakov. Rekao mi je da mu se sviđam, da želi da me dovede i da radi sa mnom. To je bio prvi kontakt sa Vojvodinom. Nešto mi je Željko nagovestio, da se sviđam treneru i da ima želju da me pozove, ali ništa konkretno nismo razgovarali“.

Scena u glavi se crtala – na jednom kraju stola Filip, a na drugom Željko. Otac i sin u pregovorima… Zapravo, nije bilo tako, objašnjava Rebrača junior.

„Specifična je bila situacija. Sve sam prepustio agentu. Nisam želeo da se mešam. Znam kakva mi je bila prošla sezone u Borcu i samo sam hteo da se koncentrišem na košarku, da nađem dobru ekipu. Mnogo mi se sviđao sve što je trener rekao, kako me vidi u timu. To mi je bilo najvažnije. Ostalo? Sve sam prepustio agentu!“

Vojvodina grabi prema ciljevima – trenutno je prva u Košarkaškoj ligi Srbije i beleži sjajne rezultate u ABA 2. Ali, situacija nije idealna, pošto glavni trener Miloš Isakov Kovačević ne može da vodi ekipu zbog zdravstvenih problema.

„Teško je… Znamo da je on glavni trener. Pomoćni trener radi odličan posao, ali drugačije je. Iako se slažu oko mnogih ideja, nije isto. Nedostaje nam njegova energija sa treninga, znamo da prolazi kroz težak period, ali mi znamo šta nam je posao i želimo da guramo ka cilju. Sve ovo radimo i za njega“.

Isakov Kovačević: Čim budem mogao da koračam eto me u sali, blagoslov je raditi sa Pešićem

Vizija o budućnosti je i više nego jasna.

„Želja nam je da osvojimo KLS, želimo da uđemo u ABA ligu. Mislim da kao igrači, i kao klub zaslužujemo da budemo tamo. Osim novca, ulažemo svakodnevno mnogo energije i rada svakodnevno. Mislim da možemo dobro da se takmičimo u ABA ligi. Jesu ekipe kvalitetne, ali uveren sam da možemo da igramo sa svima i zato verujem da zaslužujemo da budemo u ABA ligi. Na nama je da dođemo do cilja“.

Rebrača je jedan od predvodnika Stare dame – igra vrlo dobro na oba fronta i nada se da će biti još bolji.

„Voleo bih da se vratim na svoj nivo košarke i da pokažem šta znam da uradim i koliko mogu da pomognem ekipi. Imao sam tešku godinu, bilo mi je čudno, trebalo je da se naviknem, svakakve stvari sa strane… Tu sam da radim i napredujem, ne samo u košarci“.

Prethodnog vikenda Vojvodina je savladala Dinamik u derbiju 17. kola KLS. Prisutni na Dorćolu su videli dva lica Novosođana, kao i mladog Rebrače. Od mučenja u prvom do zakucavanja za TV špice u drugom delu igre.

„Iznervirao sam se u prvom poluvremenu, jer sam promašio nekoliko zicera, što mi se ne dešava često. Moram da poradim na tome da ne krivim sudije kada promašim šut uz neki kontakt, već želim da prevaziđem takve situacije. Videli smo da kao ekipa nismo igrali oslobđeno. U drugom poluvremenu smo krenuli da igramo lepo. Znamo kakva smo ekipa, da talentovani i da moramo to da iskoristimo“.

Kada nije išlo, nije mogao da ostane ravnodušan – govor tela je očito pokazivao nezadovoljstvo. Isto tako je znao da proslavi bravure ispred koša Dinamika.

„Košarka probudi u meni najjače emocije. Volim da se takmičim, pa ponekad preteram. Moram da poradim na tome. Van terena je potpuno drugačije. Mislim da je uticaj imalo i to što sam gledao Željka, da na njega imam izražen takmičarski duh. Ponekad me povuče“.

Tokom utakmice bilo je zanimljivo gledati u pravcu Željka Rebrače, koji je iz prvog reda takođe emotivno proživljavao svaki potez sina, ali i svakog drugog igrača Vojvodine.

„Kada ga gledam sa strane, vidim da se nervira ako uradimo nešto loše. Vidim da mu je stvarno stalo do ekipe. Ne stvara mi dodatan pritisak. Ne gledam tako na situaciju. Zaista mi ne smeta što je u prvim redovima. Ponekad me iznervira kada mi u toku utakmice kaže da uradim nešto drugačije, što ne vidim, što sam propustio. To me malo izbaci iz takta. Znam da je bio vrhunski igrač, ali ne mora da sve vidi. Ponekad pomislim “pusti me, čoveče“. Ne mora baš sve da vidi. Ono što bih istakao jeste da mi mnogo pomaže posle utakmice. Ne samo meni, nego i drugim momcima. Često priča sa saigračima, želi svima da pomogne i daje im samopouzdanje“.

U jednom trenutku je imao kratku komunikaciju sa sinom. Šta je bila tema priče, zanimalo je sve u dvorani Dinamika.

„Pogledao sam ga posle jedne situacije gde sam mislio da je trebalo da bude faul u napadu. Bio je prekid, pa sam ga pogledao i rekao šta je ovo?! Samo mi je rekao da nastavim da igram. Uglavnom ga pogledam u takvim situacijama“.

Kada kraj sebe imate asa koji je u karijeri osvojio gotovo sve što je mogao, onda je jedino logično da upijate na svakom koraku.

„Najviše mi priča o mentalnom sklopu. Naravno primećuje i detalje u samoj igri, ali uglavnom se fokusiran na pristup. Mnogo pričamo o košarci, ali možemo da izađemo iz košarke i razgovaramo o drugim stvarima“.

Zatražili smo od Filipa da se izvadi iz arhive memorije najjača sećanja na oca iz vremena dok je još nosio košarkaški dres.

„Išao sam na veliki broj utakmici dok je igrao u Detroitu, Klipersima… Čak sam išao u Grčkoj, ali se ne sećam baš. Kao mali sam igrao NBA Live i namestio sam mu najbolje moguće ocene. Stalno sam sa njim zakucavao preko najboljih centara NBA lige. Sećam se da sam mu mesec dana dosađivao da zakuca.  Nisam prestajao i stalno sam mu govorio kako dugo nije imao neko zakucavanje i onda je jednu utakmicu, ne sećam se protiv koga, dobio loptu o pod i zakucao je preko nekoga. Nema snimaka, ali pamtim da sam skočio na tribinama i bio presrećan. Isplatilo se dosađivanje i dobio sam ono što sam tražio“.

Na javi nije bio moguće, ali virtualni svet je video tandem Rebrača.

„Napravio sam svog igrača u igrici, tako da smo igrali zajedno u timu. Bilo mi je kul da čujem komentatora kako izgovara naše prezime“.

Čista emocija Željka Rebrače: Kao što kaže film, izađi na teren i pobedi – Bogdanović ima energiju iz 90

U jednom ranijem intervjuu Filip je izjavio kako razmišlja o budućnosti i ne bi imao problem da se bavi svojom drugom strukom – ekonomijom.

„Promenilo mi se mnogo toga u glavi. Volim košarku i ne znam da li bi tek tako mogao da se bavim nečim drugim. Znam da sam završio fakultet i da mogu nečim drugim da se bavim, ali u poslednjih godinu dana mi se rodila ideja da postanem trener jednog dana. Ne znam da li bi u Evropi to bilo idealno za mene, možda bih više voleo da radim na koledžu“.

Možda jednog dana kao otac – sa završenim studijama finansija bi vrlo komotno mogao da vodi klub.

„Ne znam baš za predsednika, mislim da sam više trener. Ali, polako…  Ima još vremena da odlučim“

Stavljati Filipa u kontekst oca je normalno i prirodno, pogotovo jer se bavio istim poslom. Istovremeno, ne bi bilo fer gledati ga kroz prizmu Željka. Vredno radi i trenira – sa željom da sutra postane bolji nego što je bio juče.

„Moj put je malo drugačiji i specifičan je do sada. Mislim da će se i nastaviti tako. Nije bilo lako, mnogo sam bio sam i morao da dosta prepreka da preskočim – kako u Americi, tako i ovde. Ne znam na kojem nivou ću igrati. Želim najveći nivo – a da li ABA liga, Evroliga, Evrokup, Liga šampiona – vreme će pokazati. Igram i treneiram sa ciljem da dosegnem što više“, zaključio je Filip Rebrača za Meridian sport

Bonus video:

2 Komentara

    Poneki put iver padne malo dalje od klade!!

    Najbitnije posle svega da se pronašao negde i da mu to ide od ruke, sudbina ga je dovela do Željka

Postavi odgovor