Kažu da ne treba gledati u prošlost i previše se osvrtati na ono što je nekada bilo, ali ako zaboravimo odakle smo i ko smo, nećemo znati kuda treba da idemo.Vreme je učinilo da se ne sećamo više ničega, da prave vrednosti nestaju i postajemo robovi trendova. Gradovi širom Balkana gube miris i draž kakav su nekada imali. Jedina nada su ljudi koji ne žele da zaborave, diskretni heroji koji rade daleko od televizijskih reflektora i žive svoje snove, a sve u cilju lepšeg sutra i sećanja na one koji su bili svetionik, koji su druge činili boljim. Jedan od njih je Krešimir Butić, “mali” čovek velikog srca.
Domar zadarske dvorane “Krešimir Ćosić” je mnogo više od toga. On je čuvar tradicije. On je najzaslužniji za ideju Muzeja zadarske košarke. On je Zadar.
EKSKLUZIVNO: Poklon za sve čitaoce Meridian Sporta – 2.000 RSD za online klađenje!
Kada zbog eksponata i istorijskog dresa podignete kredit, ne misleći kako će te ga vratiti, onda je jasno da vam u venama teče samo ljubav i da strast prema klubu izalzi iz okvira “normalnog”.
Ovo neće biti priča o istoriji KK Zadra, o podacima iz arhive i problemima u kojma se našao tim iz Grada košarške – jer sve ovo na sjajan način možete da pročitate na Krešinoj stranici – ovo je priča o čoveku koji živi za svoje ulice, za plavo-bele boje i za igru pod obručima.
Da biste najbolji šta je razumeli rad gospodina Butića – krenimo od činjenice da je zakucao na vrata svih kontinenata, izuzev Afrike, kako bi stigao do zadarskih košarkaških relikvija.
Bez pomoći kluba i sa samo jednim saradnikom krenuo je u akciju. Započeo priču oko muzeja i nekako donkihotovski ušao u koštac sa izazovima koji nisu bili mali. Rudarski je tražio dresove, lopte, isečke iz novina i iz dana u dan živeo Zadar. Ne voli da priča o ovome kao poslu, već ističe da je ovo njegov život. Ni bolest ga nije naterala da stane, prevazišao je sve zdravstvene probleme i nastavio gde je počeo 2015. godine. Cilj je bio jasan – pribaviti što više stvari za Muzej zadarske košarke, čija izgradnja nije počela, ali je temelj napravljen. Plan je na stolu, dobio je obećanje da će prekoputa dvorane Krešimira Ćosića za koju godinu njegova ideja biti pretočena u delo.
Već na samom rođenu je sudbina odredila Krešimira za ceo život, a malo je i stariji brat umešao prste, te je nastala kultna anegdota o načinu na koji je dobio ime.
“Imenom sam obeležen. Neko vreme nisam imao ime. Moji roditelji nisu mogli da se dogovore oko mog imena. Na kraju mi je brat Marko morao da rešava problem. Dugo su se raspravljali, da bi onda jednog dana otac poveo brata za ruku i pitao ga samo: “Kako će se braco zvati”. Brat je kao iz topa rekao Krešimir Čosić. Tada je bila eksplozija zadarske košarke i tako su me prijavili na ime Krešimir. Da je brat rekao Pino Đerđa, bio bih Pino”, rekao je Butić na početku priče za Meridian sport.
Košarkaški klub Zadar je u genetskom kodu Krešine porodice, a dvorana Jazine drugi dom. Mesto istorije i nastanka magije, gde je naš saogovornik kao mladić ušao u svet igre pod obručima i vrlo brzo se zaljubio za ceo život. Iako je 2008. godine izgrađena dvorana “Krešimir Ćosić” i nosi ime čoveka koji ima posebno mestu u familiji Butić, nikada neće moći da zameni Jazine, jer one zauzimaju posebno mesto u Krešinom srcu.
“Prelaskom u drugu halu se sve razvodnjilo. Tačno se znalo ko gde sedi. Skoro je uvek bilo dupko puno. Svaka čast novoj dvorani, ali nije to ni blizu Jazinama. Više nema intimnosti, sinergije igrača i navijača. To je kultno mesto i pre nego što je bilo natrkiveno. Jazine su natkrivene 1967. godine i to samo za 70 dana, da bi se moglo igrati evropski kup. Kao što je kod vas Kalemegdan. To je bilo nešto posebno. To je bilo čudo. Košarka se igra u Zadru od 1929. godine. Od 1945. godine se zvanično vodi da je klub nastao, ali košarka se igrala mnogo ranije. Zadar je bio pod Italijom i tada je igrao Zadar. Kada se oslobodio grad, tada je klub zvanično osnovan. Ja nikada ne izuzimam taj period, i uvek ga poklapam sa novim periodom, a sve je počelo u Jazinama, tako da vam je jasno koliko one znače za ovaj grad”.
Premotao je film unazad i setio se prve utakmice na kojoj je bio. Malo pre susreta Zadra i Žalgirisa se dogodio trenutak koji mu je promenio detinjstvo.
“Sa deset godina prva utakmica – Zadar protiv Žalgirisa u Kupu prvaka. Nakon istorijske titule 1986. godine, kada smo pobedili Cibonu u Zagrebu. Sve je bilo spremno za pobedu Cibone, ali je Zadar napravio podvig i pobedio u produžetku. Dan danas se o tome priča u Zadru, kada neko kaže 110:111, svi znaju o čemu se radi. To je rezultat utakmice. Zadar je slavio deset dana. Jedan čovek je iskočio kroz prozor. Uzeo je čaršaf, vezao terasu i tako sišao sa prvog sprata. U gradu je bilo krcato. To živim dan danas i to je najlepši trenutak moje ljubavi sa KK Zadrom. Stalno sam dolazio na treninge Zadra i jedva sam čekao da me neko pozove da dobacujem lopte. Trening Žalgirisa ću pamtiti večno. Nije bilo domara u hali i niko nije mogao da otključa kavez sa loptama, pa me je trener Žalgirisa zamolio da im pozajmim plastičnu loptu koju sam imao kod sebe. Došao je Vladas Garastas i pitao za loptu. Naravno da sam mu dao, a onda je Kortinaitis dao trojku bez koske iz prvog šuta. Onda je došao domar i dao im prave lopte. Utakmica je bila posebna. Dvorana se srušila i zauvek ću pamtiti tu pobedu”.
Probao je da trenira košarku, ali ne krije da nije bio preterano dobar, čak ističe da ga baš nije išlo…
“Iskreno da vam kažem, ja sam totalni antitalenat za košarku. Obožavam je i neću nikome reći da je razume bolje od mene. Stvarno je volim i razumem”.
Kada razgovarate sa Krešimirom, jednostavno neizostavna tema je njegov daleko poznatiji imenjak i čovek koji je obeležio jugoslovensku i hrvatsku košarku. Naravno, reč je o ikoni Zadra – Krešimiru Ćosiću. Teško je rečima opisati koliki značaj ima za grad i koliko su ponosni što su iznedrili takvog čoveka.
“On je bio specifičan. Uvek je igrao poštovao svog protivnika. Sa svima je bio odličan, pričao je isto sa ljudima sa margine, kao što je radio sa ljudima na položaju. Nije pravio takvu vrstu razlike. Bio je ljudina, vizionar. Ovaj grad je svet i proklet, to se najbolje videlo na primeru Ćosića. Pino je za Zadar dao više od Kreše, ali Krešo je bio moralna veličina i čovek koji je prevazišao okvire sporta. Učinio je da KK Zadar postane košarkaški Bitlsi, avangarada u svakom pogledu. Presing, brza tranzicija, atraktivnost, posebni dresovi koje je doneo iz Amerike. Ne možemo ga staviti u lokalne okvire, on je bio presudan faktor što je Amerika priznala Hrvatsku. On je najveći sportista 20 veka u Hrvatskoj”, rekao je Butić, a onda se osvrnuo i na drugu stranu medalje.
“Neću o Zadru izbacivati samo bombone. Ljudi su ovaki i onakvi. Proglasili su ga da je agent CIA. Ušao je u Mormonsku crkvu, što su mu tadašnje vlasti zamerile. Krenula su ogovaranja, pravili smicalice i radili mu iza leđa. On je bio čovek od krvi i mesa, pa je odalzio i vraćao se. Nije klub uvek bio korektan prema njemu. Ali kada se sve uzme u obzir, bila je to prava ljubav”.
Odlazak velikana sa samo 47 godina je bio udarac za čitav Zadar, a smrt Kreše Ćosića je učinila da ulice utihnu te 1995. godine.
“Vest je učinila da svi budemo tužni. Išli smo po gradu i gasili muziku u lokalima gde je išla. Tri autobusa je otišlo na njegovu sahranu u Zagrebu. Naravno, mi smo bili u počasnoj straži kao navijači, a meni je pripala čast da nosim sliku Kreše Ćosića. Bio sam na početku kolone. Tužna, ali i velika čast. Dan danas se zna skandirati Krešino ime. Onaj od gore je isto tako namestio da 1998. godine kada je uveden Kup Krešimira Ćosića, upravo Zadar dođe do pehara”.
2015. godine je započeo svoju misiju i svakoga dana čini sve što je u njegovoj moći da zacrtani cilj sprovede u delo.
“Ovo je moja ljubav, nije moj posao. Ja ovo radim 24 sata. Pre osam godina, prelaskom u novu dvoranu, osetio sam potrebu da nešto promenim. Dvorana je bila siva, kao da Zadar ne igra ti. Biće potrebno mnogo generacija kako bi se saživeli navijači sa dvoranom. Jazine su Jazine… Nisam video nijedan detalj koji je podsećao na istoriju Zadra. Tada sam odlučio da ovu dvoranu učinim dvoranom KK Zadara. Nakon toga je usledila ideja o muzeju, zovemo se Grad košarške a nemamo nikakve prostorije za naše trofeje. To je neophodno i za budućnost. Kada protivnici dolaze treba osete šta je Zadar. Imali bi strahopoštovanje jer bi videli kakve su sve veličine igrale ovde. Mi trenutno nemamo nijednu sobu za to”.
Razne okolnosti su učinile da potraga za eksponatima bude neverovatno teška, a da Krešin posao počne da liči na detektivski. Sam, bez ičije pomoći je krenuo da rudari i iskopao neke od najvećih dijamanta zadarske košarke. Umesto da KK Zadar bude vetar u Krešina leđa, često je morao iz sopstvenog džepa da plaća buduće “stanovnike” Muzeja zadarske košarke. Toliko je išao daleko da je zbog dresa Krešimira Ćosića morao da podigne kredit.
“Klub nije bio organizovan, nije ni sada na visokom nivou. Mnogo su poplave i rat učinile da nestanu eksponati. Najviše od svega je manjak brige. Veliki broj pehara je nestao. Ono što radim liči na detektivski posao, da nije običnih ljudi, veterana i bivših igrača, verovatno ne bi imali ništa. Oni su meni ustupili stvari za budući muzej i učiniće ga nadam se verodostojnim. U samom klubu je nebriga učinila da nemamo mnogo stvari, ali zato moramo da tražimo i dolazimo sami. Preko 600 eksponata, to su najviše dresovi, ima i pehara sa turnira. Nažalost, za trofej iz 1986, i Kup 1970. smo napravili repliku. Tokom vremena sam dobio poverenje ljudi, zahvaljujući mom radu, ali i mojoj porodici koja je dugo u sportu. Znaju da je ovo jedna prava istinska, poštena priča. Uvek napominjem da je eksponat vlasništvo onoga koji ga je ustupio”.
Dva saboraca su se priključila Kreši na njegovoj misiji i zajedničkim snagama rade na tome da pored muzeja, KK Zadar dobije dokument, koji Butić naziva rodni list košarkaškog kluba.
“Sam sam krenuo uz podršku mog brata. Moram njega da napomenem, jer je on istinski fanatik i znalac. Čovek je košarkaška enciklopedija, a bio je vođa navijača Zadra, ali nisu to današnji navijači. Uvek nas je zanimao samo Zadar. Mene nije bilo briga za Dražena, Sabonisa, Kićanovića… Meni je bitan uvek samo Zadar”.
“Marin Pulja, inače trener u KK Zadar, radi sjajan posao i svaki dan u biblioteci i vadi člane od 1929. zaključno sa 2020. godino. Sve utakmice, sve vesti koje su ikada izašle. Tražili smo i na raznim drugim mestima. Od 2019. godine smo krenuli da radimo na knjizi. To je dokument KK Zadra, da kažemo rodni list. Od prvog službenog nastupa. Sakupljamo sve dokumente, fotografije… Radimo planski, studiozno i nećemo ništa na brzaka. Hoćemo da bude za ponos i diku. Da bude lektira mladim Zadranima, da znaju svoju istoriju. Klinci nisu svesni ko smo i šta smo bili”.
Krešimir je učinio sve što je do njega, prikupio više od 600 eksponata i dao celog sebe za viši cilj. Sada je lopta na polovini grada Zadra i od njega zavisi da li će se akcija zavšiti uspešno ili će dobiti petu ličnu grešku od hrvatske javnosti.
“Što se mene tiče, spremno je za sutra. Iza Krešinog spomenika je zgrada, gde bi trebalo da bude. Biće tu više sadržaja. To je obećano, napravljen je plan, izašlo se sa nacrtom u javnost i sada se čeka. Da li sam nestrpljiv, mislim da nisam. Već dugo čekamo i davno je trebalo da počne, ali neupitno je da će biti. Tu su audio, video zapisi, tako da imaće šta da se čuje i nauči. Skupio sam more stvari, kao i mnogo prijatelja širom sveta. Nema koga nisam kontaktirao. Ovim putem apelujem i na sve koji budu čitali ovaj intervju, da ukoliko neko ima nešto nešto o KK Zadru, da mi se javi na stranici Muzej zadarske košarke.
Kao što je nedavno Nikola Jokić rekao – verujte u svoj rad i nemojte se osvrati na one koji žele da vam podmetnu nogu, već hrabro koračajte do konačnog cilja. Pratite put za koji ste predodređeni i nema sumnje da ćete stići na mesto koje vam je namenio onaj odozgo.
“Muzej zadarske košarke je moj san. Uz moje dete i porodicu, to će biti moj najveći životni uspeh”, zaključio je Krešo Butić na kraju razgovora za Meridian sport.
Bonus video:
Vostarnica
Blazo Komenicu naklon do poda. Sportski i sa srcem napisan clanak. Ako dolazis u Zadar biti ces nas gost