Na njihovu sambu, mi ćemo kolo. Slikovito je Dragan Bjelogrić ekranizovao pripremu Boška Simonovića za prvo Svetsko prvenstvo u fudbalu i duel Jugoslavije sa Brazilcima. Priča o Montevideu je dobila notu mitologije kroz filmsko ostvaranje, a nešto slično – naravno u drugačijem obliku i bez umetničkog omaža – učinili su juniori Crvene zvezde pre 11 godina u Milanu.
Disciplinom i ratničkim duhom su pobedili Real Madrida i postali prvaci Evrope, a kraj klupe je kao asistent stasavao trener kome je epitet mladi i dalje odrednica, iako je već deceniju u poslu, koji je za njega više od toga – on je životni poziv.
Meridian sport te časti – registruj se, uplati 500 i preuzmi odmah bonus od 3.000 DINARA!
Stevan Mijović je rano shvatio da neće postati vrhunski košarkaš, pa je odlučio da okači patike o klin i okrene se knjigama, ali su liderske predispozicije i harizma vođe učinile da drugi prepoznaju u njemu svetlu trenersku karijeru. Nisu pogrešili, jer minuli rad govori više od reči, a jezikom cifara dolazimo do brojke od 11 medalja i titule B lige sa njegovim – kragujevačkim Radničkim.
Sadašnji trener Dinamika je bio deo stručnih štabova sa kojima je tri puta osvajao kadetsku ligu, jednom isto učinio u juniorskoj konkurenciji, štikirao uspeh sa reprezentacijom na Evropskom prvenstvu do 18 godina (bronza), a posebno se pamti Evroliga sa Crvenom zvezdom, kao i dva druga mesta. Ipak, 2014. godinu i istorijski posvig je nešto što će ostati zauvek upisano u almanahe kluba sa Malog Kalemegdana.
U susret kvalifikacionim turniru Evrolige u Beogradu, talentovani stručnjak se prisetio šampionskog puta sa Slobodanom Klipom i Aleksandrom Glišićem, koji su zajedničkim snagama doneli crveno-belima epitet najboljeg juniorskog tima na Starom kontinentu.
“Mnogo lepa sećanja“, počinje priču za Meridian sport 32-godišnji Kragiujevčanin.
Kratka rekapitulacija kompletnog turnira iz ugla tadašnjeg asistenta Slobodana Klipe.
„Prvu utakmicu smo pobedili sadašnju Baskoniju, a drugi meč… Pamtiću dugo kako smo se vratili posle 15 razlike. Imali neku neverovatnu energiju i obezbedili finale. Tamo smo igrali protiv Reala. Utakmica kao da je rukomet bio a ne košarka. Nismo mogli da ga damo, ali ni da primimo koš. Bili smo ratnička ekipa, karakterno sjajni. Nismo dali na sebi. Za Real je igrao Santjago Justa od poznatijih. Uspeli smo da osvojimo, a Voja Stojanović je kao mlađi godinu dana bio MVP”.
Tandem najboljih prijatelaj je bio zvezda vodilja ostatku tima.
“Voja i Stefan Lazarević su bili lideri tima kao i svuda gde su bili. Takav im je karakter da su prirodne vođe. Sjajno su se kapirali, što dokazuje činjenica i da su dan danas najbolji drugari. Kada su oni u svom ritmu, kada se spuste dole u stav, sve je bilo lakše i činili su druge boljima. David Miladinović, Marko Radovanović, Braca Jeković, Danilo Ostojić… Sani Aranitović se priključio kao kadet, Aleksa Radanov i Boriša Simanić su bili kao mlađi. Bili smo dominantni u Jedinstvenoj ligi. Evroligin kvalifikacioni turnir u Beogradu smo osvojili rutinski. Sećam se Cedavita sa Žižićem i Mazalinom. Bili su veoma dobri. Partizan sa Vanjom Marinkovićem, INSEP koji je uvek bio nezogdan… Dominantno smo osvojili turnir, a onda smo izgubili u finalu domaćeg prvenstva od Partizana. Sa tim drugim mestom smo otišli u Milano, gde se desila istorija”.
Priča o pohodu na tron imala je komičnu uvetiru, poput one iz filma Montevideo. Zvezdina ekspedicija je krenula put Milana bez opreme, a vratila se sa torbom u kojem je bio trofej Evrolige.
„Tim menadžer je bio Aleksandar Zmijanjac – moj prijatelj. Stigli smo u hotel i on me pitao da mu pomognem oko dresova. Ulazimo u sobu i vidimo samo gornje delove. Nema šortseva! Šta ćemo, kako ćemo?! Avionom je neko poslao preko jednog novinara (dobro poznat redakciji Meridian sporta), pa je Zmijanjac išao kao Nikola Đuričko u Montevideu. Bukvalno je tako bilo. Išao j metroima do aerodroma – došao sa torbom mokar, znojav… Otišli smo bez dresova, vratili se sa peharom“.
Klik potreban da od grupe momaka napravi družinu sa šampionskim plaštom se desio u drugom kolu grupne faze. Da Zvezda nije pobedila, ne bi se 11 godina kasnije pisalo o prvacima Evrope.
“Ako budu čitali, znaće o čemu pričam. Posebno mi je urezana utakmica sa Huventudom. Gubili smo 15 razlike, gde smo se vratili neverovatnom energijom. Celu treću i četvrtu četvrtinu ponavljao sam da stižemo, stižemo… Na kraju su uspeli. Znaju oni dobro šta pričam“.
Naredne godine se desilo čudo sa imenom i prezimenom. Desio se Luka Dončić!
„Stalno pričam… Pre nas je prvu utakmicu igrao Real i odmah sam video Dončića. Bio je šef na terenu, razlikovao se od drugih i nije bilo potrebno mnogo matematike da se zaključi da će biti veliki igrač. Kao klinac sam video nešto posebno, što ga razlikuje od ostale dece. Kako je igrao to finale… Kao da je deset godina stariji, a ne dve godine mlađi od noseće generacije“.
Iako je današnjI superstar Lejkersa imao svoj dan, Zvezda je bila na milimetar da odbrani titulu šampiona Evrope u juniorskoj konkurenciji.
“Ostaje žal, jer smo ih imali… Sani Aranitović je bio lider i nosio ekipu. Radanov i Simanić su imali veću ulogu. Imali smo lep tim, ali je sa druge strane bio Dončić. Prava takmičarska utakmica. Nije bila puna hala, ali je mnogo ljudi bilo na tribinama. Ceo meč na loptu, imali smo šut za produžetak. Mislim da smo mogli da pobedimo. Sani je imao čist šut, stajajo je dijagonalno od mene i video sam je u košu…“
Treći zaredom turnir Evrolige je doneo još jednu srebrnu medalju, a ostaće upamćen po momku koji nas je prerano napustio. Ivan Ćorović je bio lider ekipe i neko ko je posebno ostao urezan u srce Mijovića.
“On nije dao 300 odsto, nego 500 odsto za košarku. Bio je besprokoran, većeg radnika i bolje dete nisam upoznao. Mnogo smo tužni što više nije sa nama. On je bio kapiten tima i nosio je kroz čitavu sezonu. Uz njega su bili Boriša i Radanov, kao i Stefan Momirov, Aleksa Uskoković i Stefan Đorđević. To su dečaci koji i dalje igraju košarku“.
Mnogo talenata je trenirao tokom svog boravka na Malom Kalemegdanu, ali jedan se izdvaja.
“Mogu slobodno da kažem da je Boriša Simanić najtalentovanije dete koje sam trenirao. Ako bih crtao košarkaša, tako bi izgledao. Lepota igre, mekoća, svestranost… Dečko je izgledao kao na igrici“:
Putem prošlosti stižemo do sadašnjosti i akutelnog trenutka – u kojem je Mijović kormilar Dinamika, gde stastavju biseri srpske košarke poput Alekse Ristića i Andreja Kostića. Sudbina je htela da na klupi Dorćolaca zameni čoveka koji je među prvima video da ima trenerskog dara. Nikola Marković je započeo sezonu na klupi Dinamika, a umesto Kragujevčanina je stigao Kragujevčanin i njegov bivši igrač.
„Rastao sam uz Nikolu. Moram da budem iskren, nazvao me je i rekao da je dobio otkaz, i da ako mogu da dođem do kontakta nekog iz kluba. U tom trenutku nisam imao posao. Opet je hteo da mi pomogne. Klub me je želeo, a i on je stvorio ideju da budem trener. Nisam imao posao od FMP-a, nisam želeo da uzmem bilo šta. Imao sam ponude, ali sam birao i mislim da je u ovom trenutku za mene Dinamik najbolja sredina. Kako zbog načina rada, tako i zbog strategije kluba da razvija mlade igrače za budućnost Srbije“.
Početak zajedničkog putovanja kraj Dunava je bio izvanredan – Dimanik je bio pravi hit Košarkaške lige Srbije.
“Legao sam timu, kao i on meni. Izgledalo je mnogo dobro. Imali smo okosnicu tima – mešavina mladosti i iskustva, ali su nam igru nosili Aleksa Ristić i Andrej Kostić, koji su pokazali da su za mnogo viši nivo. Igrali su u kontinuitetu na izuzetan način uz činjenicu da smo pobeđivali i bili u vrhu tabele, što nije mala stvar. Sada smo podmladili tim. Ideja kluba je kako sezona ide, da što više mladih dobija šansu. Nadam se da će se u narednom periodu na seniorskoj sceni pojaviti još mladih imena. Plisnić, Dišić, Malešević, Nekić, Đurić, Petrović, Romić… Najvažnije da oni napreduju. Poslednju utakmicu smo imali šest juniora i drago mi je da se vidi njihov rad“.
Kostić se i dalje igra košarke, Ristić pravi vojnik
Dva momka privlače posebnu pažnju – Andrej Kostić i Aleksa Ristić.
„Drugačiji su putevi Alekse i Andreja. Mislim da Andreju više odgovara NBA, dok mi se čini da Riletu više leži Evroliga. Da li će dostići te vrhove, videćemo. Uvek od njih zahtevam najviše. Obojica imaju lepu šansu i podlogu. Treba da nastave da se trude. Totalno su dva različita karaktera. Aleksa je kao vojnik, dok je Andrej i dalje dete koje se igra košarke”.
Priča je nastavljena u pravcu godinu dana starijeg Nišlije – inače bivšeg juniorskog šampiona Evrope.
“Ristiću je ovo treća seniorska sezona. Već kao kadet je igrao za seniore. Ovo je put koji je ideja kluba da mladi igrač treba da ima. Pravi je lider – što je posebno pokazao u periodu kada nam je kapiten bio povređen. Mnogo mi je drago zbog njega, jer se radi o sjajnom momku, koji se izvanredno ponaša i vredno trenira. Imamo odličnu saradnju. Mislim da ima najveće moguće domete. Tačno se vidi kod njega kako prihvata pohvalu, kritiku… Ima vojnički karakter i pravi je profesionalac”.
Kostić sa druge stane i dalje odiše dečačkom energijom i jednostavno se ponaša u skladu sa svojim godinama. Rad sa Kostićem nikako nije dosadan, ali je često zahtevan, objašnjava Mijović.
„On ovo ne shvata kao posao, što je dobro i verovatno zato igra na taj način. U nekom trenutku će da sazri. Već tokom sezone se video napredak. Razlika u odnosu na Aleksu je što je Andreju ovo prva seniorska sezona. Andreju prija opuštenost i iz toga crpi energiju. Uvek je nasmejan, raspoložen, spreman za šalu – kad treba i kad ne treba. Nekada dođe previše opušten, pa treba vremena da se uozbilji. Igrački nema šta da pričam. Tu problema nema. Rad, odgovornost na terenu, karakter, pobednik je, voli da igra i ne voli da gubi. Kad se pojavi, svi se ozare. Unese nam pozitivu – kako timu, tako i meni“.
Ko je gledao Kostića – zna da voli loptu, kao i ona njega. Nekada ume da pretara, a trener Dinamika objašnjava da je to priroda mladića sa Vračara.
“To je jednostavno on! Njegov dar. Ako mu uzmeš loptu, bolje i da ga nemaš. Moraš da mu daš loptu, da nekada isforisa, jer će ti vratiti duplo. Pružio sam mu potpuno poverenje, a on mi je vratio”.
Crvena zvezda Meridianbet pod budnim okom prati razvog svog bisera.
„Sa Zvezdom sam u dnevnoj komunikaciji. Non stop sam na liniji sa Tomislavom Tomovićem i dogovaramo se oko plana i programa za Andreja. Razgovarao sam i sa Dozetom, kao i sa Sferopulosom – koji prati sve koliko mu obaveze dozvole. Dobro je što Andrej ima priliku da vidi kako sve izgleda u prvom timu Zvezde. Tamo ima jedan status, ovde drugi. To ga čini da raste i mislim da je napravio veliki iskorak i da mu znači što je došao u Dinamik. Pun pogodak za njegov razvoj. Smatram da je na pravom putu“.
Biti trener Dinamika znači i biti vaspitač, učitelj, pedagog. Na pitanje o anegdotama sa mladim igračima, opet je glavni akter Kostić.
„Andrej ima najsimpatičnije zahteve i poruke. Ima i drugih, ali on mi je prvi na pameti. Takođe, kada pripremamo utakmice ima komičnih situacija. Trudim se da im dostavim podatke o protivniku već u ponedeljak, nije to ništa komplikovano, ali moraju da znaju. Često se desi da ne pogledaju, pa ih ispitujem kao u školi. Šapuću… Pa se desi da neko diže kao ruku kao da sam profesor“.
Kao što je rekao, inficiran je košarkom, a posebno uživa u radu sa mlađim košarkašima. Ne misli samo o terenu, već ističe kako je svaki detalj bitan.
“Pedagodija, psihologija, sociologija… Moram time bavim. 24 sata su mi u glavi. Konstantno sam im dostupan, non stop priče, razgovori, sastanci, pa odemo na kafu, ručak… Da su u fokusu i profesionalizmu. Oni su deca, treba da ih vaspitavaš i ono što je najvažnije – da im usadimo radne navike. Imamo ciljeve da oni sutra igraju u najvećim klubovima. Voleo bih da kad odu od mene, da budu spremni za najviše zahteve“
Opet bih otišao u FMP na mesec dana, želim da budem autentičan
Diplomirani trener u spotu na Univerzitetu u Beogradu je kao 19-godišnjak uplovio u novi svet – koji je postao njegova svakodnevnica.
„Dugo sam igrao u svom gradu – Kragujevcu. Bio sam kapiten, lider, dominantan u mlađim kategorijama. U juniorima su me stigli vršnjaci stigli i jednostavno nisam bio na željenom nivou. Bila je opcija da probam KLS, ali nije me to zadovoljavalo. Zanimljivo da je moj tadašnji trener, inače čovek kojeg sam zamenio u Dinamiku, Nikola Marković rekao da imam šliva, da imam talenta. Ja sam upisao fakulutet u Beogradu i imao sreću da učim i radim u Crvenoj zvezdi. Tu me je Vanja Guša primio kao svoje dete. Bio je trener kadeta, a ja drugi pomoćnik. Odatle je sve krenulo. Video sam sebe u trenerskom pozivu i priča je krenula. Nastavio sam Slobodanom Klipom, a sve vreme sam radio sa Aleksandrom Glišićem, koji je bio mentor i čovek koji mi je mnogo pomogao u karijeri, a i dan danas je uz mene“.
Svoje prve mentore ne zaboravlja, već im se često vraća.
“Imao sam sreće u karijeri da radim sa Vanjom Gušom, Aleksandrom Glišem i Slobodanom Klipom na početku karijere. Onda sam radio sa Mutom Nikolićem i Vladom Đokićem, koji mi je mnogo pomogao i uveo u seniorske vode. Prihvatio me je kao sina, a zajedno smo osvojili bronzu sa reprezentacijom…“
Idole nema – želi da izgradi svoj put.
„Trudim se da nemam uzora. Kupim od svakoga. Danas ima mogućnosti da mogu da gledam predavanja drugih trenera. Mi treneri smo malo ludi – košarka je stalno u glavi. Gde god da se sedne, uvek je tema. Mislim da ne treba da bude tako, ali je jednostavno tako. Trudim se da vodim računa o svim detaljima. Verovatno ću s godinama naći ventil, gde ću se oslobađati stresa, ali trenutno sam još mlad i s velikom željom da uspem u poslu“.
Nastavio je u dahu…
„Ne bih izdvajao nikoga. Od selektora Pešića, preko Željka Obradovića i Saše Obradovića, Dušana Alimpijevića… Treneri od kojih može mnogo da se nauči. Ali želeo bih da izgradim nešto autentično, atipično…“
Do nedavno najmlađi trener u KLS-u ima zanimljiv put – od mlađih kategorija Zvezde, preko Radničkog i Kolubare, pa do FMP-a i Dinamika – kluba koji kao da je sudbonosno vezan za Mijovića.
„Imam mnogo iskustva za godine koje imam. Osećam se da iz svake sezone izvučem pouku. Drago mi je što sam imao priliku da radim u FMP-u. Iako je trajao mesec i po, mnogo sam naučio na terenu i van njega. Imam ambiciju da budem trener najvišeg mogućeg nivoa. Trudim se da radim na sebi svakog dana i nadam se da ću uspeti u svom cilju”.
Premotao je film na epizodu u Železniku, gde se nije mnogo zadržao, ali je mnogo naučio.
“Imao sam sjajan rezultat u Kragujevcu. Iz druge lige sam vratio Radnički u prvu. Osvojili smo B ligu, što mi je najvažniji trofej u samostalnoj karijeri. Odlično smo startovali. Bili smo prvi dva meseca i usledio je poziv FMP-a. Sve se preko noći desilo. Oko 12 uveče mi je stigao poziv, a sećam se da sam spremao baš Dinamik. Čukam po laptopu, spremam utakmicu i zove me Filip Čović. Ljudi iz Kragujevca su me odmah pustili. Videla se razlika kada sam došao i smatram da sam napredovao posle celog iskustva. Ne bih ga menjao, bez obzira što je bilo kratko. I opet da mogu, da znam da ću biti mesec i po dana, opet bih otišao u FMP“, zaključio je Mijović razgovor za Meridian sport, jer je sat otkucavao, a trening se bližio…
Bonus video:
kluka4002
Život priča price , niko nije tu slucajno svaka ekipa svaki klub koji se bori za trofej mozexdoci do istog mnogo faktora je presudno ,ko bi rekao da će oni tada uzeti trofej ,niko ..pa su sve iznenadili