Ljubiša Tumbaković je trener koji je ostavio ogroman, uz Florijana Matekala možda i najveći trag u istoriji Partizana. Površno bi bilo da glavni argument za ovu tvrdnju budu samo trofeji koje je osvojio sa crno-belima (šest titula i tri kupa).
Za sud o Tumbakovićevom radu, treba znati i to da je u njegovo vreme periodu Partizan iznedrio 45 reprezentativaca. I da je istovremeno ostvario preko 80 izlaznih transfera, što je za vreme posle sankcija život značilo. Tu se, međutim, ne završava njegovo nasleđe.
Od igrača koji su izašli iz njegovih skuta, stasao je veliki broj trenera, neki od njih sedeli su i na klupi Partizana. Počev od Slaviše Jokanovića, preko Vladimira Ivića, Aleksandra Stanojevića, Bate Mirkovića, Gordana Petrića, Save Miloševića, Alberta Nađa, Igora Duljaja, Saše Ilića… Uostalom i Predrag Mijatović i Danko Lazović, sadašnji tandem na čelu Radne grupe, izdanci su crno-belih timova koje je vodio desedesetih godina.
Drugi je par rukava što klub iz Humske to nasleđe nije na pravi način iskoristio, već je „pojeo svoju decu”. Da je bilo malo više umeća i mudrosti ogromnu korist imao bi ne samo Partizan, već i srpski fudbal u celini.
Tumbaković je za Meridian sport govorio o tom nasleđu, životu u gotovo izvesno privremenoj penziji, trenutnoj situaciji i budućnosti višestrukog šampiona. Gospodin u pravom smislu te reči, koji nikad nije opsovao igrača (sam priznaje da su najteže kritike bile „kilavko” i „što se vučeš kao baba”), birao je reči čak i u životnim situacijama kad je najviše oštećen. Ni ovog puta nije nikog poimenice isticao. Posebno ne u negativnom kontekstu… Najveće umeće izlaganja je u tome da se sve da iščitati između redova. Bez obzira koliko ga emocije remete kad je Partizan u pitanju, mirno je skenirao višegodišnju agoniju kluba kome je mnogo dao.
„Obrnuo bih stvari, Partizan je mnogo više dao meni. Sve ove godine se trudim da se odužim Partizanu. Otkad sam bio trener petlića, kad mi je životni ideal bio da budem trener seniora. I u deset godina trenerskog rada u Partizanu ili kasnije u vidu rukovodioca, direktora i potpredsednika kluba uvek mi je želja bila da uzvratim Partizanu za sve što mi je pružio. Bolje rečeno što mi je dao šansu da neku kreativnu sposobnost ispoljim na način koji se pokazao kao dobar i kvalitetan.”
Zvanično već dugo nije u klupskim strukturama, ali za Tumbakovića važi maksima „jednom u Partizanu, zauvek u Partizanu”.
„Da, to jeste i zauvek će biti istina. Mislim da tako razmišljaju svi pravi partizanovci. Svi smo u prolazu, svi samo jedna mala tačka crno-belog mozaika. I uvek ću poštovati Partizan više nego samog sebe i nikad neću moći da se odužim klubu koliko sam dobio od rada u njemu.”
Afirmisane fudbalere, kao i one koji su se po završetku igračke karijere posvetili trenerskom pozivu i sam stavlja ispred trofeja.
„Moje razmišljanje o uspehu u Partizanu pre svega je bazirano na ideji da afirmišemo dobre momke, napravimo dobar skauting i da od tih odličnih momaka i dobrih fudbalera, napravimo kvalitetne ljude. Posebno bih izdvojio veliku grupu, njih 45 iz Partizanove škole koji su se afirmisali i postali reprezentativcu. Došli smo u vreme kad su oni već u ozbiljnim srednjim godinama, opredeljeni za druge profesije. I sada su mnogi od njih moje mlađe kolege. Ponosan sam zato što ih je puno koji su postali treneri, pre svega Partizana. Nisam siguran, nisam pravio listu, ali mislim da su na crno-beloj klupi bila sedmorica ili osmorica koje sam u jednom različitom periodu karijere afirmisao. Svaku utakmicu koju oni vode, doživljavam na specifičan način, kao da sam ja na klupi. Čini mi se da mi je i teže, nego kada sam vodio mečeve.”
Iskusni stručnjak ističe da to nije samo njegov, već i uspeh Partizana, koji je imao dugoročnu strategiju da se istovremeno pravi takmičarski rezultat i afirmišu svoji igrači.
„U Partizanu smo bili na pravom putu kad smo selektirali te momke, ali te najkvalitetnije ekipe nisu išle u Evropu. Nismo napravili veliki rezultat u tom pogledu, ali smo napravili veliki uspeh prodajom igrača. To je bila prava strategija koja se do jednog trenutka nastavila, a onda smo došli u situaciju da poslednjih, nemojte da me držite za reč, desetak, 15 godina, klub ode u apsolutno drugom pravcu, gde i takmičarski rezultati počinju da budu periodični…” konstatuje Tumbaković, ukazujući da se u tom periodu odustalo od krucijalnog dele – afirmacije škole i mladih igrača iz nje.
U videu na Jutjub kanalu pogledajte i kako je vešto izbegao da istakne ko je od učenika kao trener najviše odskočio. Priča o tome kako je on imao sreću da radi u periodu kad je klub iz Humske bio najorganizovaniji i kad je trener mogao da se bavi kreativnim radom bez ’mača nad glavom’ samo je bila uvertra pitanju da je Partizan sve pomenute mlađi stručnjake prebrzo potrošio.
„Da vašim pitanjem nismo prekinuli razgovor i sam bih to rekao. A zašto? Niko od trenera od tih 90-ih godina kad sam ja postao, pa do današnjeg dana, nije imao sreću da bude u Partizanu u periodu kad je klub verovatno bio najbolje organizovan u svojoj istoriji. Bjeković i Zečević su bili u nekoj životnoj ekspanziji i najproduktivniji. Bili su relativno mladi, mnogo ambiciozni, radoholičari… I imali su veliku želju da naprave nešto od Partizana. I kad pričam sa uslovno rečeno mojim kolegama ili ako vam je draže mojim igračima kažem im ’Da ste imali bar deo sreće kao ja, puno više biste u trenerskom poslu postigli. Verujte mi svako od njih ima ozbiljan trenerski potencijal koji je zloupotrebljen, zločin je da se tako potroše momci sa integritetom, sa sportskim, fudbalskim imenom… Da u Partizanu budu u prolazu – neko par utakmica, neko par meseci, neko godinu dana… A svi imaju veliki potencijal upravo u Partizanovim strateškim stvarima o kojima sam vam pričao. Znaju šta se traži od trenera kad je sama struka u pitanju, šta kad je način igre, odnosno afirmacija škole i talentovanih igrača. Sve to oni znaju i sve imaju u svojoj trenerskoj kreaciji. Ali nemaju taj prostor i tu slobodu za kreativne sposobnosti koje sam imao kao trener Partizana. I nemaju ni Nenada, ni Zeku, ni Mirka Marjanovića, ni predsednika Božu… Velika je šteta što smo ih istrošili.”

Stavove potkrepljuje podatkom da su crno-beli u poslednjih godinu dana promenili šestoricu trenera, a da je on bio na klupi devet i po 5 godina.
„Logično je onda što smo u tom periodu osvojili devet trofeja. A koliko ih Partizan ima u poslednjih sedam, osam godina? Eto, to su detalji pre svega bazirani na klupskoj organizaciji, dugoročnoj strategiji, koja koliko danas treba, ma već juče je trebalo da počne! Kad se već nije uspostavila pre deset godina. I daleko bi lakše bilo rešavanje problema u hodu sa takvom dugoročnom strategijom, nego sada kad smo jednostavno došli u situaciju da grupa ljudi koja sada vodi Partizan pokušava da pronađe način. Ne znam kako će da reše problem. U prvom sledećem obraćanju moraju da istaknu dugoročniju strategiju, da zatraže vreme i strpljenje, koje pre svega kod igrača koji su ti koji će da odlučuju o Partizanovoj realnosti. Ovog momenta neka nam je bog u pomoći kada je Partizan u pitanju. Jedna stvar je da nam bog pomogne, a drugo zavisi od nas – treba da se vratimo u neku realnost, napravimo dugoročnu strategiju i počnemo od početka.”
Bivši štoper Partizana i Vojvodine pojačao Radnički
Zato na pitanje koliko ga boli nemoć crno-belih, između ostalog kaže:
„E sad, šta me boli? Prvo rezultati u poslednjih desetak godina. Zatim što iz Partizanove škole ovog trenutka eksploatišemo igrače koji praktično dobijaju šansu samo iz administrativnih razloga, a ne zato to je to strategija, odnosno ideja trenera koji dolazi u klub da finišira tu grupu igrača. I naravno da u uslovima ove naše, moram da kažem skromne lige, nemamo rezultat zato što nemamo ni mladih igrača. Nismo dali šansu mladima, a koristimo kvalitete, odnosno nekvalitete, novoangažovanih igrača za koje, iskren da budem, u srpskom fudbalu nikad niko nije čuo. Ne pričam samo o Partizanu. Sigurno imao talentovanu i kvalitetnu decu, imamo i mlade i kvalitetne trenere koji bi eventualno mogli da podignu njihov nivo, ali nemamo nastavak tog lanca – grupu trenera, ne samo u Partizanu, nego i drugde koja će ih trenerskim autoritetom podići na vrhunski nivo.”
Na pitanje da je sada u rukovodstvu Partizana da li bi kolegu Srđana Blagojevića podržao da ubaci omladince u vatru po cenu rezultata Tumbaković daje šire obrazloženje:
„Prvo, da se bavim rukovođenjem dao bih mu potpunu slobodu. Ako je odabran sigurno ima neku kreativnu sposobnost, određen kvalitet, viziju o savremenom fudbalu… Srđan Blagojević više nije mlad trener, ima 52, 53 godine, napravio je određene rezultate, dobio šansu u velikom klubu. Ne sumnjam u njegovu želju i ambiciju da svoju trenersku sposobnost ispolji na najbolji mogući način. Rukovodstvo, mora da mu apsolutno sondira teren. Ako su ga već odabrali, moraju da mu daju mogućnost. Pretpostavljam da ovo rukovodstvo ima viziju o kojoj sam pričao da Partizan mora biti prepoznatljiv ne po boji dresa, nego po načinu i stilu igre, izboru igrača, svojoj školi. Ako tako razmišlja i trener onda su oni na istom putu. Za mene je izbor bio potpuno iznenađenje, odabran je i naravno dajem mu punu podršku da to traje jedan duži period. Nikad u životu neću reći ništa protiv Partizana, komentarisati stvari na negativan način, tražim u svemu samo pozitivno. U celoj toj priči mi jedino smeta što sam čuo, nemojte mi zameriti ako nisam u pravu, da je ugovor potpisan na šest meseci, što je van svake pameti. U tom slučaju ne znam ideju. Ako tražimo prostor u ovih šest meseci za neko novo trenersko rešenje, a ovo je prelazno, onda razumem. Ako hoćemo da proveravamo trenera, onda kako ulazimo u biznis u kom ’ja ne verujem tebi, a ti ne veruješ meni’. Kako onda da pričamo o dugoročnoj strategiji Partizana i afirmaciji mladih. Kako kad s jedne strane imam moram da imam rezultat, a s druge strane da se bavim afirmacijom mladih igrača.”
Za trenutak zastaje pa dodaje:
„Ova tri meseca takmičenja će da prođe. Proleteće. A da li treba da pravimo skauting za dalje i ko će da ga pravi? Trener koji je tu na šest meseci ili onaj koji treba da dođe? Ne razumem neke stvari, one su verovatno interne, pa to nije pitanje za mene. Sad pričam kao neko ko je bio deo kluba, ko mnogo voli Partizan i koji neće nikada se mešati u odluke. Naravno, niko me i ne pita, ali se ne bih ni mešao.”
Grimaldo želi kod Joveljića u Los Anđeles
Nestrpljenje navijača da se okonča agonija je ogromno. Na pitanje da li su partizanovci svesni da je oporavak dugotrajan proces, a ne nešto što je moguće rešiti za šest meseci, najtrofejniji stručnjak u istoriji kluba kaže:
„Moraju da budu svesni, ali to je i deo zadatka ljudi koji su sad u Partizanu. Od Rasima, Peđe, Danka, celog Izvršnog odbora da prezentiraju strategiju medijski, da navijači u njihovoj priči prepoznaju ideju. Jer, ako nešto traje poslednjih 10-12 godina niko nema čarobni štapić da to reši za par meseci. To je nemoguće. Trenutni rezultat može da dođe kao posledica nekih drugih slabosti u ligi. Ali, nama nikad drugo mesto nije bio rezultat. Ni kad smo mi bili najjači, niti kad je Crvena zvezda bila najjača. Daj bože da liga bude još jača i da se afirmišu niški i kragujevački Radnički, subotički Spartak,…, da napravimo kvalitetnu ligu u kojoj će da dominira mladost, jer naša liga mora da ima mlade igrače da bismo iz godine u godinu, što bolje i kvalitetnije igrali u Evropi. Ove godine, statistika pokazuje da je srpski fudbal imao jednu pobedu. Radovali smo se kad je Zvezda pobedila, napravili su banket. Eto dokle smo došli, zadovoljavamo se da igramo u Evropi. A mi moramo da pobeđujemo, da budemo ravnopravni. Za to je potrebno vreme i strpljenje. Kad budemo svesni da problem koji je prisutan deset, dvanaest godina moramo da rešavamo ubrzano, ali ne tako brzo da bismo sutra očekivali vrhunske rezultate.”
Za kraj smo ostavili pitanje kojim smo počeli razgovor. Da li mu prijaju mirnije vode ili oseća da je u snazi da se vrati na trenersku klupu?
„Složeno na energiju koju imam verovatno bih još mogao da budem aktivan i učestvujem u nekom fudbalskom životu. Karijera od preko 30 godina profesionalne trenerske karijere mogla bi eventualno da navede na pomisao da sam zasićen. Nisam, jer trener nikad nije zasićen, posebno kad postoji neki energetski prostor da može da radi. U situaciji sam da bih eventualno mogao, ali imam neke stavove po pitanju posla, nisam otvoren prema tome da bi trebalo da radim. Već sam rekao da u srpskom fudbalu nikad neću raditi. Jedina tri kluba koja bi eventualno mogla da pokriju moja razmišljanja su Partizan, Crvena zvezda i Vojvodina. U Crvenoj zvezdi nikada ne bih mogao da radim, ostaje samo Vojvodina, a pošto je i to opet nešto drugo, jedino mogu da budem koncentrisan na rad van Srbije. A i godine, biologija je faktor koji takođe određuje situaciju. Trenutno sa periferije pratim sva dešavanja, pre svega u našem fudbalu, onda i trendove u evropskom, odnosno svetskom fudbalu.”
Bonus video:
Goran Munic
U Partizanu se ne zna ni sada ko pije a ko placa, totalni raspad
nemanja.stanisic
Bog sigurno nece pomoci,ali Ljajicu i Partizanu moze pomoci jedino drzava!