Paunove teške boje naslikale veliku karijeru - kraj uz sećanje na reči čoveka koji mu je promenio život: Sine, čika Duda je loše... Ali znaj da si sve zaslužio

Kako se osam časova bliži, tako se levak na kapiji sužava. Deca trče za roditeljima koji mumlaju sebi u bradu sve što bi inače rado izgovorili zbog kašnjenja, ali što nežne uši ne bi smele da čuju.

U tom nervoznom plesu koji se završava poljupcima i izlivima ljubavi, izdvajaju se široka ramena koja nose dobro poznato lice koje uvek odaje utisak mira i zadovoljstva.

Meridian sport te casti – registruj se, uplati 500 i preuzmi odmah bonus od 3.000 DINARA!

Jutarnja šetnja do vračarske škole iznad koje se nadvija najvažnija brada srpske istorije, postala je nova rutina čoveka kome su rutine način života. Čak i u ovom „drugom životu.

Ivan Paunić je penzioner…

“Nezvanično. Ali, uskoro će biti i zvanično, u aprilu-maju ću otići u Krasnodar, na veliku utakmicu Lokomotive, gde će mi uručiti dres povodom završetka karijere…”

Osvajač prve velike medalje samostalne Srbije u košarci, kada je 2009. slavio spektakularnu pobedu u polufinalu Evropskog prvenstva nad Slovenijom (fotografija uz tekst) samim tim i osigurao srebro (Španija sa Pau Gasolom je bila nedodirljiva u finalu) tiho se povukao. Tiho, dok ga nije „razbudio“ poziv Meridian sporta.

„Morao sam da prekinem i vratim se. Imao sam opciju da radim u Rusiji, imam je i dalje, kao trener, agent… Gazda Lokomotive mnogo me voli, ostavio sam trag u klubu. Ali, presekao sam. Supruga je krenula sa poslovima u Beogradu, mali upisao školu… Sad idemo dalje, da vidimo šta i kako“, počinje priču za naš portal momak koji je koji dan ranije ugasio 38 svećica na torti.

A priča je… Recimo samo protkana izazovima i, kada se podvuče crta – a to je vreme došlo – uspesima.

„Pre mesec dana sam dobio licencu za trenera. Kada sam završio sa ispitima na fakultetu i polagao diplomski, dekan je ponudio ideju: ’Položio si 29 ispita, od čega se priznaje 19 za košarkaškog agenta. Položi samo razliku i imaš dve diplome.’ Prijavio sam se, u Švajcarskoj, za agenta. Imam crvenu trenersku licencu, FIBA je odobrila, a sada želim i ovo kao opciju. Spreman sam da učim, tu ima pravila, ugovora, obaveza kao agenta… Do detalja mora da se zna. Moraću da odlučim – jedno ili drugo. Ali, neka imam dve licence u džepu. Sada imam i više slobodnog vremena…“

Paunić očigledno nije okrenuo novu stranicu života bez prave ideje.

„Lakše je biti agent, manje stresno. Kada si pomoćni trener – a tako bih krenuo – moraš da gledaš video, sečeš, pripremaš, skauting… Tu si u rudniku, mnogo je ozbiljno i teško. Sa druge strane, ovde već imam kontakte, posebno za Rusiju i pogotovu u ovom trenutku. Tamo su sankcije, igraju mahom Amerikanci i Srbi. Videću i sa Lokomotivom…“

Posle se pitamo zašto je tako nasmejan kada izlazi iz školskog dvorišta. Ima plan, ali i rutinu. Pravo iz kapije ide tamo gde je navikao od 11. godine života.

„Svakog jutra treniram dva sata. Dva puta nedeljno odigram i basket sa nekim bivšim igračima, ali trčanje, teretana, statične vežbe su obavezne. Za mene je to kao pranje zuba. Voleo bih da me ta rutina drži do kraja života, makar šetao na traci ako ne mogu više. Dosta igrača koji su odjednom prekinuli, imali su probleme, srčane, ugojili se… Razumem i njih, konačno se opuste, kraj karijere, ali sat vremena moraš da izdvojiš za sebe. Meni je to u krvi.“

Zakucam vetrenjaču, a klinci misle da ih lažem za godine

Zaista izgleda spremno… Ima njegovih vršnjaka koji su i dalje u Evroligi.

„Samo zbog sticaja okolnosti sam prekinuo, ali osećam se kao da bih mogao još pet godina da igram. Možda sam i mogao u Srbiji, možda sam i pogrešio. Da ne zvučim kao da preterujem, ali u kakvom mi je stanju telo, 100% sam mogao da igram još. U formi sam. Letos sam radio individualno, tu su bili neki klinci. Ja zakucam vetrenjaču, oni misle da ih lažem kad kažem da imam 37 godina. Ćale mogu da im budem bez problema. I njima sam motivacija, oni se vuku sa 19 godina. I trener im kaže da ne mogu oni sporije nego ja u ovim godinama. Moraju da grizu“.

To je način na koji su Paunića vaspitavale životne okolnosti. I košarka. Klupko njegove jake priče se odmotava.

„Moji roditelji su se razveli kada sam imao tri godine. Majka je stalno radila samo da se preživi. Bilo je to vreme inflacije, žena se borila da zaradi novac kako bismo mogli da se izvučemo, tako da nije mogla da vodi računa i o mojoj košarci. Srećom, mene ulica zaista nikada nije privlačila, samo koš. Dan-noć, kiša-sneg… Ove sada klince ne možeš u park da nateraš. Moraju da imaju uslove… A ja dve cigle kao golove ne bih menjao ni za šta na svetu. Pokušavam to i sinu da prenesem, koliko smo bili srećni sa tako malo. Zato i ide na plivanje, karate… Voleo bih da ne prekine, jer ima bolje predispozicije za sport nego ja, ali neka on odluči. Naravno da bih voleo da ga privuče i košarka kao što je mene.“

Snažni dečak rođen 1987. godine u Grockoj nije ni razmišljao o putu kojim će jednog dana krenuti.

„To je bilo samo druženje, pozitivno takmičenje, ko će brže, ko više. Nisam u životu pomislio na reprezentaciju! Košarka je ljubav. Hobi. Nije me zanimala popularnost… Kada sam kupio prve patike sam sebi, nisam mogao da verujem šta se dešava. A onda: reprezentacija, klubovi, ugovori… Onda hoćeš još više. Medalje, priznanja… Tada i novac sam dođe.“

Iz Grocke je u Partizan prešao kao dečak, sa 11 godina. Potpisao je pristupnicu kluba koji je te godine igrao fajnal-for Evrolige.

„Sa mlađim kategorijama Partizana osvojio sam sve moguće i upao u kadetsku reprezentaciju. Naša generacija 1987, nikada nije izgubila utakmicu na nekom velikom prvenstvu! Osvajali smo sve živo. Dobio sam rano šansu u prvom timu Partizana, ali to je bilo potpuno ludo. Pored mene sede Mića Berić, Vule Avdalović, Miloš Vujanić, Vlada Šćepanović, Frederik Haus… Taman da im dodajem peškire. Ali, kada vidiš da si sa njima u ekipi, u svlačionici, to daje još veću želju da treniraš i dostigneš njihov nivo.“

Žao mi je što nisam mogao da uletim u reklame za Partizan kao za reprezentaciju

Paunić se dobro seća i prve utakmice u kojoj je pozvan da uđe na teren.

Dule (Vujošević) se nešto razboleo, pa je Džile (Aleksandar Džikić) preuzeo i uveo me u petorku. Protiv Pivovarne Laško. Odmah sam ukrao loptu, ubacio sedam ili devet poena… Onda se Dule vratio i bacio me u vatru protiv Zvezde da čuvam najopasnijeg plejmejkera. Udario sam presing po celom terenu, lopta nije mogla da se prenese. Ljudi su počeli da skaču… Utakmice Zvezde i Partizana bude neki neverovatan osećaj. Kad čuješ sve te ljude, samo možeš da se naježiš. Ja nisam doživeo derbi u Areni, ali znam da bih sa takvim navijanjem sada, u ovom trenutku, mogao od ujutru do uveče da trčim bez umora.“

Žal nije nešto što Paunić oseća kada priča o činjenici da nije dugo opstao u crno-belom.

„Mnogo je jaka konkurencija bila. Jedini koji je tada od mladih dobio šansu je Tripković, ali je on vanserijski talent, Dule ga pikirao. Objektivan sam, nije bilo realno. Ne možeš da uvedeš Paunića, pre Šćepanovića, Berića… Mnogo je drugačija filozofija bila, nije kao kasnije kada su razni kvaliteti dobijali šansu. Šta ja da tražim pored Vujanića i Avdalovića? Naravno, kome nije želja da igra za svoj klub, kod kuće, pred 20.000 ljudi. Dosta igrača je napravilo karijeru samo u Srbiji, Pera Božić, Branko Lazić, ikone svojih klubova. Pa i Novica Institucija, dete Partizana, ostavio srce u Beogradu. Sigurno postoji mala žal, što nisam mogao, kao u reprezentaciji, da se bacim u reklamu za Partizan.“

Kao u reprezentaciji… Ivan Paunić je postao primer reprezentativca Srbije. Igrao je na velikim takmičenjima, slavio velike pobede. Sve zahvaljujući jednom čoveku – kaže on.

„Duda Ivković nam je svima živote promenio.“

20110901mmIvkovi13
Foto: Marko Metlaš

Priča postaje emotivna.

„Na toj Univerzijadi 2009. sam odigrao ludački, Amerikancima ubacio 25 poena… Ali, Duda je na tribinama poskočio kada sam protiv Rusa zakucao preko Voronceviča. Posle te utakmice, stiže mi poruka u svlačionici, od menadžera. „Umesto Belgije, ideš u Poljsku.“ A ja trebalo da potpišem za Ostende. Šokirao sam se, gde sad karijeru da nastavim u Poljskoj. Nisam skapirao. ’Ma ideš na Evropsko prvenstvo u Poljskoj, Duda te pikirao!’ Bio sam u šoku. Tu je Ivković povukao celu petorku – bili smo Mačvan, Raduljica, Bjelica i ja, dok je Kešelj, čini mi se, bio povređen.“

Paunić ponavlja s razlogom:

„Duda nam je svima živote promenio. To poštovanje koje smo mi imali prema njemu ja ne umem da opišem. Nije strahopoštovanje, ali kada te Duda pozove, ako ležiš u krevetu odmah ustaneš u stav mirno. To je neopisivo. Jeste autoritet, ali nije bilo straha, jer je znao priča sa svima nama. Mene je savetovao stalno…“

Možda u tom trenutku Paunić nije progutao knedlu, ali sagovornik jeste…

„Mnogo mi je teško palo… Dva-tri dana pred njegovu smrt, bilo je otvaranje mog košarkaškog terena u Grockoj. Pozvao sam ga da bude počasni gost. Jedva se javio: ’Sine, čika Duda je jako bolestan, oprosti mi. Pitanje je dana. Ali, znaj da si ti sve to zaslužio, mnogo mi je drago zbog tebe.’ Video sam se posle sa njegovom suprugom, Nenom, na promociji knjige „Moj Krst, moja priča“. Suze su išle, plakali smo. Voleo nas je kao svoju decu. Meni i mojoj porodici je promenio živote. A garantujem da će 99,9 odsto momaka isto reći ako biste ih pitali“.

Ivan Paunić je ostavio dubok trag svuda gde je igrao, od čega je u Srbiji proveo samo tri godine. Premotavamo priču preko Ostendea, Arisa, Nižnjeg Novgoroda, Virtusa, Azovmaša, San Sebastijana, Fuenlabrade, Astane, Budućnosti, Tofaša, Irana i Mege – do Lokomotive. Tamo gde je svirao kraj.

„Ispisali smo istoriju sa klubom. Sa trenerom Sekulićem u sedmoj utakmici plej-ofa smo izbacili CSKA, na njegovom terenu, napravili najveći haos u Rusiji… Došla je cela Vlada, svi političari, uticajni ljudi, a mi došli do produžetka i onda nismo promašili trojku, za pobedu. Finale sa UNIKS-om smo isto otvorili fenomenalno, tamo bilo opšte rasulo, svađa među trenerima, hoće da se biju, na poluvremenu trojica igrača neće da se vrate…  Ostalo nam je samo da se prošetamo po titulu, ali… U drugoj utakmici smo imali 15 razlike, sve na njihovom terenu, ali su oni odjednom prelomili. Bezveze smo izgubili finale.“

Mislili smo da je Teo prvi na „spisku za odstrel“, a on ostao poslednji i mogao bi ovako još deset godina

Bio je to veliki uspeh Lokomotive i Paunića kao najiskusnijeg igrača. Još malo je igrao, a onda rekao zbogom. Ostao je jedan od poslednjih iz te zlatne generacije srpskih igrača rođenih 1987. godine. Sada je ostao samo jedan – Miloš Teodosić. Ivan se smeje i naglašava da se šali pre nego što kaže:

„A svi smo mislili da je Teo prvi ’na spisku za odstrel’. Hej, on može ovako još deset godina! Na 20 odsto je i dalje majstor. Bog mu je dao takav talent kakav se ne rađa dva puta. Samo malo kondicije, za 10-15 minuta… Dovoljno!  Teo je bio vanserijski talenat. I (Dragan) Labović je, ali je on sve to ispustio i prebrzo završio karijeru kako ne treba. (Nemanja) Aleksandrov je imao dve teške povrede, a dečko bio spreman za prvog pika na NBA draftu. Neverovatno talentovana generacija. Od svih, samo Teodosić, Štimac, Tepić i ja smo do relativno skoro igrali. Vrhunski smo bili i kod Vukoičića, Nikolića, Karadžića…“

20110911mmPaunic01
Foto: Marko Metlaš

Ako je došlo do kostiju, sečemo nogu, ako je ušlo u krv – umireš za 24 časa

Ta zlatna generacija je jedna od velikih stavki koja je obeležila karijeru Ivana Paunića. Jedna umalo tragična situacija je još jedna. Pričao je borbeni bek o tome već, ali… Kada se sve sabira i oduzima, mora još jednom.

„Bio sam u ludačkoj uzlaznoj putanji u Španiji. U Top 10 najboljih strelaca, prvi trojkaš ACB… Bukvalno smo Marko Popović i ja nosili Fuenlabradu, pobeđivali, vratili navijače, pesme su se pevale… Karijera mi je krenula vrhunski, Tofaš pozvao, ponovo napravili istorijski rezultat, izgubili nesrećno finale Kupa od Efesa, a na jednu loptu finale od Fenera. Onda se Pijeira Henri zaleteo, ja bio u stavu, sudarili se i izletelo mi koleno. Pukla mi patela, izgledalo je jezivo. Hitna operacija. U tim godinama, a imao sam 31, šanse za kraj karijere su 80 odsto. Operisan sam u najboljoj klinici u Istanbulu, sve je bilo idealno, rekli su mi da idem slobodno u Srbiju. Ali, pričao sam da imam temperaturu… U Srbiji sam tokom terapije pao u nesvest. Rekli su mi da imam sepsu, 300 sedimentacija, 300 CRP, da moram u dva-tri sata da se operišem jer sam životno ugrožen. Zvao sam sve koje mogu, KSS, Atlas, bolnice… Doktor mi je rekao: ’Daj bože da nije došlo do kosti, jer ako jeste, moraćemo da ti sečemo nogu. A ako je ušlo u krv, umireš za 24 časa!’ Morao je to da mi kaže, ali je zvučalo strašno. Prvo pitanje koje sam postavio kad sam se probudio bilo je da li imam nogu. Rekli su mi ’Da si kasnije došao, sekli bismo’. Bog me pogledao. Svaki put se naježim kad pričam o tome.“

Ali, priča o paklenim danima ne prestaje. Na Banjici je ležao više od dva meseca, na litrima koktela kako bi bakterija bila izbačena iz organizma.

„Primetio sam paniku kod doktora, jer ne mogu da pronađu dobitnu kombinaciju. Tek su pred kraj pronašli. Smršao sam 17 kilograma, kao kada okačiš majicu na čiviluk. Doktori su rekli da su 95 odsto šanse da se neću vratiti na teren. Ali, ta moja upornost… Sećate se priče o kiši, snegu? Rekao sam da moram da se vratim. Luda glava je trenirala dan-noć, jačala nogu…“

Prvi angažman bio je u Iranu gde je proveo dva meseca i u prvoj utakmici postigao 27 poena.

„To mi je dalo vetar u leđa. Usledila je Lokomotiva. Posle svega ko može da mi kaže da nešto ne mogu. Božja čuda i iskušenja. Sve to smatram velikim uspehom! Podigao sam se. Ali, dobro pamtim te noći, 20 igala u mom telu, curi iz braunila, ne možeš da se okreneš… Ponosan sam na porodicu i sebe. Izašao sam jači.“

Gledajući Svetsko prvenstvo 2023. godine i šta se desilo Boriši Simaniću, Pauniću su se javile stare misli.

„Samo Boriša zna kroz šta je prošao. Divim se tom momku, on je stvarno heroj nacije. I vrati se, opet igra sjajno. Mnogo mi je drago zbog njega. Bog nagradi takve ljude.“

Ne prati Paunić samo Simanića u Igokei. Posebno prati Partizan, ali i celu Evroligu.

„Drago mi je što je Željko Obradović sklopio kockice koje su bile kvalitetne, ali razbacane. Mnogo je teško raditi u Partizanu, stravičan je pritisak. Željko ima milion detalja, sistem… Oni koji nisu igrali sa takvim trenerom to može da bude teško. Ako te on pomeri za pola metra, to deluje kao cepidlačenje. Ali, pola metra nije pola nego dva i po, ako se svi pomere za po toliko. Desetorica igrača po dva stopala levo ili desno – to je velika razlika u prostoru. Siguran sam u Željka, suludo je i pričati o njemu. On tempira formu za kraj januara i početak februara. Sve njegove ekipe su imale uzlaznu putanju.“

Pauniću se sviđa što je Evroliga tako izjednačena, da može svako svakoga da pobedi. Posebno mu se dopada Pariz i atmosfera oko kluba.

„Jesu divlji, ali vidite da đuskaju, pevaju… To je najbitnije u ekipi. Ako deset kvalitetnih igrača ne pričaju međusobno, džaba. Ovde pobeđuje ekipa. Prave šou, skaču i to je sigurno jedan od glavnih razloga što igraju tako dobro. Sigurno izlaze i u grad zajedno. To je važno. A najmanje su plaćeni, Šorts zarađuje 450.000! A taj dečko će birati klub.“

Paunić poentira:

„Uvek navijam za naše, voleo bih da i jedni i drugi uspeju. Naravno, svi znaju da sam partizanovac, ali cela Evropa će nas poštovati kad imaš jake Zvezdu i Partizan. Želim da i jedni i drugi pobede…“, kaže nekada sjajni bek i uz osmeh dodaje:

„Samo neka na kraju pobedi Partizan“.

Ivan Paunić je, u svakom slučaju, pobedio. Raspoložen je u penziji kao što je bio na terenu. Preskočio sve prepreke koje mogu da budu stavljene pred jednog dečaka, momka, čoveka… I pobedio.

Bonus video:

2 Komentara

    Veliki talenat,jedna teška traumatična povreda i volja od čelika su obeležili karijeru Paunića ali se on izdigao iz svega toga i na vreme povukao iz košarke, takođe se divim tome što je položio za dve licence i ako je pametan pre će aktivirati licencu agenta jer već ima kontakte a i manja je odgovornost nego da se baci u trenersku karijeru.

    Paun je bio sjajan kod Dude, imao je specificne zadatke kod njega.

Postavi odgovor