Postoje oni igrači koji daju najveći broj poena, udaraju najjače loptu, stalno su u prvom planu… O njima se najčešće priča i piše. A ima i onih koji su u senci, a rade ogroman i važan posao. U toj drugoj grupi je uvek bila Jelena Blagojević (36). Nije želela da se nameće, niti da stalno stoji obasjana reflektorima, a bila je bitna karika gde god je igrala. Često kapiten i produžena ruka trenera. Oduvek je njen mozak bio naštimovan na trenersku frekvenciju, pa nije ni čudo što će posle igračke karijere nastaviti tim putem…
Ove nedelje je njena priča na terenu i zvanično završena. Nekadašnja reprezentativka Srbije tačku na sjajnu karijeru stavila je u Poljskoj, u zemlji gde je postala ikona. Devet godina je provela igrajući u TAURON ligi, a kraj je odsvirala u dresu Budovlani Lođa.
Meridian sport te časti – registruj se i osvoji 5.000 dinara za sport i 500 besplatnih spinova!
Kada je stigla iz Italije 2016. godine nije ni sanjala da će je Poljska potpuno obeležiti kao igrača… Tamo je provela najveći deo karijere, tamo će i nastaviti da se razvija kao trener.
“Sećam se prve godine u Šćećinu sa Stefanom (prim. aut. Veljković Lisinac), ja sam rekla: ‘Baš bih volela da se vratim u Italiju, meni je tamo bilo super’. Ali, onda je došla ponuda iz Rešova, saradnja sa Mićelijem. Tako je sve počelo, svidelo mi se i zato sam dugo i ostala. Da me neko pitao pre devet godina, da li ću ostati toliko – rekla bih ne. Ali sve se poklopilo – moj i njihov mentalitet, odnosu u klubu. Najviše pričam o Rešovu jer sam tu najviše vremena provela. Posle devet godina oni kažu da sam kao njihova ovde“, ispričala je Jelena Blagojević na početku razgovora za Meridian Sport.
Poljaci je smatraju svojom, a i ona se tako oseća…
“Ja sam od prvog dana u Šćećinu imala lep odnos sa ljudima koji prate odbojku, navijačima. Danas kad mi kažu da sam njihova, sasvim mi je OK, jer osećam da smo se spojili. Vezana sam za njihovu kulturu, način gledanja sporta, pa još kad uz to i pričam na poljskom – skroz mi je kao kod kuće“.
Očigledno joj je ova zemlja prijala i van terena, a ne samo odbojkaški. Ljudi su slični našima.
“Isti smo po mentalitetu, Poljaci su možda malo zatvoreniji. Od hrane, preko kulture i svega ostalog – vrlo smo slični. To mi je i pomoglo da se uklopim i ostanem toliko dugo. Oni kao ljudi koji vole sport i odbojku, vole naše sportiste i cene. Tako se stvarno i osećam – cenjeno od naših navijača“.
Kad je odbojka u pitanju – zna se šta znači Poljska. Možda ne najveći kvalitet u Evropi, ali najposećenije utakmice – definitivno da.
“Jeste zemlja odbojke… Muška je praćenija nego ženska, ali tokom poslednjih godina i ženska se diže. Zbog rezultata reprezentacije, zbog toga što klubovi dolaze do četvtrtfinala Lige šampiona. Generalno, kod nas prekjuče u hali u meču za treće mesto je bilo 2.500 ljudi, na finalnom meču bilo je 4.500. To su lepe brojke za žensku odbojku. Oni generalno vole ovaj sport, reprezentaciju, žive za te momente…“.
Poslednju utakmicu odigrala je u utorak uveče pred domaćim navijačima u Lođu. Nije bilo mnogo emocija, delovalo je da sve veoma dobro podnosi.
“Nisam ni razmišljala mnogo. Želela sam samo da završimo u tri utakmice, da ne produžimo seriju dalje, da ne bismo putovali, još igrali i trenirali… Da li je poslednji set, poen – nije mi bilo u mislima. Ono što radim uvek – igram i zabavljam se – to sam radila i sada. Bilo mi je bitno da završimo pred našom publikom, pošto je stvarno bila lepa atmosfera u hali. Znala sam samo pred utakmicu da je klub za nas dve koje završavamo karijeru i još jednu igračicu koja odlazi posle sedam godina, pripremio neka iznenađenja“.
Svoju odluku je donela racionalno, pa zato i nije bilo previše tuge i bola.
“Ja još ranije kada sam odlučila da završavam i da će ovo da mi bude poslednje, nisam imala neke emocije. Naravno da bih htela da igram ceo život, ali znam da to nije moguće. Nisam osećala da će mi biti žao. Znala sam da će u jednom momentu da se završi i skroz sam OK. Znam da mi je sport mnogo dao i da će biti vezana za njega i dalje, tako da nije bilo emotivno. Već sam u decembru počela da razmišljam o kraju. Imala sam neke ponude da nastavim da igram, ali rekla sam da ću sačekati sa tim… Uvek sam razmišljala da hoću da ostanem u odbojci. U poslednje tri godine imam iskustva sa reprezentacijom Srbije, to mi je mnogo pomoglo… Znam da ću biti trener i nova uloga mi neće biti prevelika promena, zbog toga mi sve ovo nije teško palo”.
Iako se u Poljskoj zadržala skoro deceniju, može da se pohvali da je ostavila trag i u Italiji, kao i da je zaigrala u Kini i Turskoj.
“Zadovoljna sam… Možda je ova Kina bila malo kasno. Volela bih da sam je probala kad sam bila mlađa i sa više snage jer mi se svidelo to iskustvo. Drago mi je što sam probala. Azija me uvek privlačila, ali sam znala da zbog svojih parametara ne mogu da igram tamo… Ali, sad se potrefilo sa tim Šenženom. Stvarno mi se svidelo. Generalno kad podvučem crtu… Igrala sam tri godine u Fopapedretiju, klubu koji ima veliku istoriju. Tamo su ljudi koji su bili tu i kad se osvajalo i kad su smanjili budžet i imali slabiju ekipu… Od njih sam mnogo naučila. Zadovoljna sam, stvarno nemam ništa: ‘Ah, što nisam to’. Četiri, pet zemalja sam prošla – svaka je bila novo i lepo iskustvo“.
Često joj je ispod broja bila crtica – ta traka je bila potvrda koliko je Jelena cenjena u svakom klubu, koliko su joj svi verovali…
“I na Marakani sam poslednje godine bila kapiten. Biti kapiten Zvezde je nešto ‘vau’. Posle u Bergamu isto, pa u Poljskoj. Verovatno zbog tog mog srpskog mentaliteta, koji zna da bude na terenu baš težak. Znam da sam bila cenjena od strane ljudi u svakom klubu, saigračica… Mlađe koje su bile uz mene su mnogo naučile i rasle… Mislim da sam na terenu bila lider, koji nije bio to u smislu poena, nego da sam želela uvek sve da držim pod kontrolom i da pomažem“.
Često je imala nezahvalnu ulogu, koju površni gledaoci možda i nisu mogli do kraja da shvate.
“Sa strane se to ne vidi toliko, koliko zna da bude naporno. Pogotovo sa trenerom kad moraš neke stvari da rešavaš i pričaš otvorenije. Sa nekim igračicama moraš da razgovaraš, pa te gledaju negativno… Sport me mnogo naučio i mnogo mi je dao, tako da – i to iskustvo kapitensko mi je značilo. Pomoglo mi je da se kao osoba razvijem. Volela sam taj izazov i uvek sam ga prihvatala“.
Prvi poziv selektora Srbije bio je ostvarenje Jeleninog sna. Desio se 2012. godine.
“Sećam se… Igrala sam u Urbinu tada. Terza me zvao, bilo je to pred Olimpijske igre u Londonu. Ja sam rekla: ‘Super, idem da vidim kako će to da izgleda i to je to’. Posle sam bila i na nekim utakmicama Grand Prija. Mislila sam da ću biti tu mesec dana, a stigla sam do Londona“.
Bila je reprezentativka sve do 2021. godine. Osvojila je dva evropska zlata, jedno srebro na EP i bronzu na OI.
“Za nekoga ko dolazi iz Republike Srpske igranje za Srbiju je bilo ostvarenje sna. Taj poziv i prvo pojavljivanje tamo mi je bilo dovoljno, u smislu – super mi je. Posle kad su prolazile godine, osvojene su medalje, bilo je dobro druženje… Stvarno sam zahvalna Bogu što sam mogla da budem sa svim tim ljudima. Prvenstveno sa mojim drugaricama, počev od Stefane, Bianke, Mine… Igrale smo i u Zvezdi, a posle zajedno osvajale medalje u reprezentaciji. Nisam mislila da će to toliko trajati, ali definitivno sam srećna posle svega“.
Dva takmičenja je posebno izdvojila.
“Najdraže mi je EP 2017. na kome sam igrala libera. Terza me je pitao da li želim da budem libero na tom prvenstvu uz Silviju Popović. Ja sam prihvatila, sticem okolnosti Silvija nije otišla, ja sam igrala u postavi. To mi je bio pokazatelj da mogu i to. Druženje je bilo super… Izdvojila bih i medalju na Olimpijskim igrama. Način na koji smo igrale, kako smo se borile jedna za drugu, nije bilo lako uopšte… To će mi ostati u pamćenju. Druženje sa Stefijem, Biankom, Minom, Tijanom, Slađom… To je nešto što se ne zaboravlja“.
Prijateljstvo sa Stefanom se pretvorilo i u nešto više.
“Da, okumile smo se. Stefana je neko sa kim sam još u Zvezdi bila, imale smo u tom klubu i dobre i loše momente… Ono što je važno za nas dve – nismo drugarice koje svakog dana pričaju telefonom, čujemo se nekad jednom mesečno ili jednom u dve nedelje… Ali, Stefana je neko koga mnogo cenim jer je veliki čovek, a posle i veliki sportista. Zvezda, reprezentacija, Hemik… Imale smo mnogo zabavnih zajedničkih momenata“.
Po završetku reprezentativne karijere, Jelena je dobila priliku i da bude asistent u stručnom štabu. Ona je završila Fakultet za sport i odavno se sprema za posao koji će joj biti uskoro primaran…
“Sigurno da sam zahvalna i Santareliju i Đovaniju što sam bila deo tima Srbije. Za nekoga ko počinje neku novu profesiju, ogromno iskustvo… Mnogo sam naučila, videla… To je nešto što u budućnosti planiram da radim. Daće bog pa da nekad budem ponovo deo reprezentacije Srbije. Moja želja je uvek bila da igram za Srbiju. Kao neko ko dolazi iz Republike Srpske taj osećaj igranja i nošenja zastave na srcu je specijalan. Nadam se da će biti ponovo prilike“.
Kad podvuče crtu, sigurno da može da kaže da je postigla mnogo više od onoga što je mislila kad je kretala sa odbojkom u Brčkom.
“Bilo je to u Jedinstvo – taj klub je imao dobre stare trenere a i dobre igračice. I Brankica Mihajlović i ja smo počele na betonskom terenu u Brčkom… Tad nisam sve ovo ni sanjala da ću postići, samo sam htela da se bavim sportom. Želela sam da budem dobar sportista, a kasnije sam sanjala da igram za Srbiju. To mi je nekako najveći uspeh…“.
Kad je klub u pitanju – najveće dostignuće je sigurno Italija.
“Frančeska Pićinini mi je bila jedan od omiljenih igrača. Potrefilo da smo igrali polufinale CEV kupa protiv italijanskog Urbina. Izgubili smo u zlatnom setu, a trener Urbina me kontaktirao jer je želeo da dođem. Tad mi je Italija zvučala ‘vau’… Ali, na kraju mi je karijeru obeležila Poljska“, podvukla je uz osmeh Jelena Blagojević.
Bonus video:
neda.kerkez
Svaka joj čast na tome što je imala plan šta će raditi kad završi profesionalnu karijeru.
stanko.trkulja
Nema za čime da žali, velika većina njenih koleginica može samo da sanja takvu karijeru